Lombardija

Istina je da smo ušli u proljeće i da je zima za nama, ali okruženje postaje sve mračnije. Umjesto da se dan produžava i svjetlo povećava, tama svakim dano postaje veća. Svuda oko nas. Početak je pesimističan jer moje loše raspoloženje i nevjerica u dobru budućnost neprestano rastu. Subota je popodne. Ručao sam tanjur pašte, kao i svaki Talijan koji drži do sebe. Poslije toga čaša dobrog talijanskog vina iz Toskane. Dremnuo sam pola sata, a zatim je na red došla kava iz kafetjere. Sve kako treba biti, ja dobre volje, a onda upalim televizor. Nakon dvije minute sam ga ugasio. Negativnosti na sve strane: nema mira u svijetu, gospodarstvo ide loše, a cijene se dižu. Gorivo, energija, hrana, usluge, sve je skočilo. Tako sam odlučio da zauzmem moje radno mjesto ispred računala i napišem dvije riječi, da me prođe ovo crnilo koje me već mjesecima obavija. Znam da će to trajati privremeno, dok sastavljam rečenice i biram fotografije koje ću priložiti. Na kratko, ali pomaže da se ide dalje.

Prije par mjeseci sam od države dobio nenadanih par tisuća eura. Firma u kojoj sam radio prije nekih dvadeset godina je otišla u stečaj. Talijanski zakon predviđa da se stečajni postupak mora obaviti u određenom roku, da bi se zaštitilo radnike. Firma je ostala dužna puno para i trebalo je podijeliti ono što se je moglo dobiti među raznim potraživačima. U istom zakonu stoji i to da je država dužna platiti penale u slučaju da se stečajni postupak oduži preko zakonom predviđenog roka. Za svaku godinu zakašnjenja, potraživači duga imaju pravo na 600 eura. Ja sve to nisam znao, ali mi je jednog dana došla elektronska pošta od jednog advokata koji mi je sve to objasnio i ponudio da digne tužbu protiv države u moje ime i ime ostalih zaposlenika koji su u to vrijeme sa mnom radili. Sve potpuno besplatno, a ako uspije dobiti odštetu, njemu ide 40% od dobivenih novaca. Ja sam potpisao ugovor.

Početkom ove godine, nakon što se to prilično rasteglo, dobijem obavijest da sam dobio parnicu i da će mi država isplatiti odštetu. To vam je ono kada potpuno neočekivano pare padnu s neba. Što ćemo s parama? Množina, jer razmišljamo zajedno moja supruga i ja. Kakva su vremena, veći dio ljudi bi odlučio da stavi novac na banku, kao neku dodatnu financijsku rezervu, ako stvari krenu još lošije. Rekao bih da se radi o razumnom razmišljanju u odnosu u kakvim vremenima živimo. Ja i supruga se u ovim stvarima dosta dobro slažemo. Naš rezon je bio: tko zna što će se sutra dogoditi. Možda neko pritisne crveni gumb i više nas neće ni biti. Ili će države odlučiti da zaplijene bankovne račune, ili uzmu dio novaca s njih, kako bi pokrile ogromne dugove koje su stvorile. Prema tome, pare koje su došle treba potrošiti. Mali izlet po Lombardiji, pokrajini u kojoj živimo. Onda smo ga s mali povećali, pa smo tako proveli na putu cijelu sedmicu; od nedjelje do subote. Šest večeri van kuće.

Krenuli smo auto u nedjelju ujutro, oko 9 sati. Plan je bio da posjetimo Bergamo, Brešu i Mantovu. U Bergamu smo bili puno puta; nalazi se na nekih 40 kilometara od Milana. U Breši smo se dva puta zaustavili kada smo putovali prema domovini, onoj prvoj. Mantova je bila jedino mjesto gdje nismo nikada bili. Odlučili smo da prespavamo po dvije večeri u svakom gradu. Da bi put bio zanimljiviji, nismo rezervirali smještaj unaprijed. Ovo nije period s puno turista pa smo bili sigurni da ćemo uspjeti naći slobodne sobe. Oko hotela nije bilo problema i uvijek smo uspjeli naći neki u blizini centra. Ono što je u gradovima interesantno, je stari dio. To pogotovo vrijedi za Italiju gdje je malo interesantnih novih dijelova u gradovima. U Italiji svi stari gradovi su slični, ali su opet nekako različiti. Svaki ima neku atmosferu koja se razlikuje u odnosu na druge. Stari dio Bergama je na uzvisini, gdje je nekada bila tvrđava. Breša je u nizini, kao i Mantova, ali je Matova s tri strane okružena rijekom pa je puno vezana za život na vodi.

Vrijeme je bilo sunčano, ali ne jako toplo. Vidjeli smo puno toga, između ostaloga glavne katedrale, a i poneki muzej. Raspoloženje je bilo dobro, pa smo svaki dan prije večeri išli na aperitiv, u neki lokalni kafić u centru grada. Hrana je bili standardno dobra, prava talijanska. Na kraju smo se najbolje zabavili u Mantovi, u jednom restoranu gdje smo najlošije jeli. Bilo je vrijeme ručka. Izabrali smo jedan restoran u blizini hotela koji je ujedno imao i vinoteku. Bilo je kasno za ručak, skoro 3 popodne, i u restoranu je bilo još samo par gostiju. Vlasnik nas je uveo, posjeo i donio menu. Odmah smo primijetili da je vlasnik jako dobre volje; bilo je očito da je u pitanju koja čašica previše. Naručili smo dvije porcije tortelina s tikvom; to je lokalni specijalitet. Nakon par minuta jelo je stiglo: prebrzo. Probam, a tortelini hladni i tvrdi: podgrijani, i uz to još i loše. Vidim da se i supruga mršti. Zovem konobara i vraćam porcije. Ispričava se i kaže da će donijeti nove. Za susjednim stolom još jedan par iz Milana; došli su na jednodnevni izlet. Žena govori kako i njihovo jelo nije bilo dobro, ali nisu ništa rekli. Kaže nam da je zadovoljna što smo se mi žalili.

Nove porcije su bile tople, ali mi je bilo očito da tortelini nisu bili svježe kuhani, nego podgrijani. Pojeli smo bez dodatnih pritužbi i nastavili pričati s parom koji je sjedio nedaleko od nas. Kada smo svi došli za šank i platili račune, vlasnik se je opet ispričao i ponudio nam, na njegov račun, da popijem digestiv po našem izboru. Još uvijek smo bili pomalo ljuti i u prvom trenutku smo odbili, ali je on nastavi inzistirati na simpatičan način, pa smo na kraju pristali. Atmosfera je rasla. Zatim je u restoran, koji je teoretski već trebao biti zatvoren, ušao još jedan par; prijatelji od vlasnika. Sada je čovjek koji je bio za susjednim stolom odlučio da ponudi još jednu turu i tako se je nastavilo do 6 popodne, u jako dobrom i izuzetno veselom raspoloženju. Bili smo lagano pripiti, ne pretjerano, baš onako kako treba. Hotel nam je bio na 50 koraka od restorana, pa smo do večere malo dremnuli.

U subotu smo se vratili doma. Pozbrojio sam sve račune da vidim koliko smo potrošili. Puno, ali je još dosta ostalo od neočekivanog priljeva para. Sada razmišljamo gdje ćemo ići da i to potrošimo.