Porto

Ušli smo u jesen. Za sve one nostalgične ostaju sjećanja na proteklo ljeto. Ja sam više koncentriran na svijet koji nas okružuje. Tako sam odlučio da vam ukratko ispričam moje putovanje u Porto, u Portugal, koje sam poduzeo krajem prošlog mjeseca. Danas je točno mjesec dana kako smo se vratili s tog relativno kratkog izleta. Prespavali smo tamo tri noći. Dovoljno, jer je Porto relativno mali i u dva puna dana se uspije obići sve ono što treba, a isto tako i osjetiti atmosferu samog grada koji se nalazi na obali Atlantskog oceana.

Sletili smo na aerodrom nakon 2 i pol sata leta, sa sat vremena zakašnjenja u polasku, pa samim time i u dolasku. Aerodrom je vrlo blizu grada i povezan je s metroom, tako da smo nakon nešto malo više od pola sata već bili u hotelu. Moja supruga brižljivo bira mjesta gdje ćemo boraviti. Hotel je smješten u zgradi gdje se je nekada nalazio prvi kino u Portu. U znaku je filmskih zvijezda. Po hodnicima i sobama obješene su fotografije starih filmskih glumaca. Hotel je gotovo nov i sobe su vrlo pristojne. Iznenadilo me je da ima samo dvije zvjezdice; kada ga čovjek vidi rekao bi da je to uobičajeni hotel s 3 zvjezdice. I cijena odgovara toj kategoriji. Problem je da nedostaju usluge u hotelu: nema bara, dućana i sličnih stvari koje trebaju gostima. Bili smo zadovoljni, pogotovo s pozicijom; nalazi se gotovo u samom centru.

Bilo je relativno kasno, prošlo je devet navečer, kada smo izašli iz hotela. Odmah pored nas je jedna od najznačajnijih i najstarijih crkvi (ne pitajte me ime, ne sjećam se), obložena, kako je to prilično uobičajeno u Portugalu, s keramikom. Napravili smo par noćnih fotografija. Zatim pametni telefon u ruku da bismo našli ono što nam je trebalo: mjesto gdje smo mogli večerati. Ručali smo praktično na aerodromu: uzeli smo jednu pizzu i podijelili je. Ne volimo previše jesti prije leta. Naši želudci su imali potrebu da budu što prije napunjeni. U Portu nije problem naći restoran i u kasno doba. Kod Latina je dosta uobičajeno da se večera kasno. Večera je bila jako dobro, a boca bijelog portugalskog vina je jako lijepo kliznula i učinila da i ostatak večeri provedemo ugodnije.

Nemam volje da pišem u stilu dnevnika, to jeste kronološki, kao na primjer: onda smo se spustili do rijeke gdje smo uživali… Porto se nalazi na ušću rijeke, ne sjećam se kako se zove (i ne ide mi se na Internet da nađem tu informaciju), koja se na kraju grada ulijeva u ocean. Obala se prilično strmo spušta s obje strane rijeke i to je uvjetovalo uređenje i arhitekturu grada. Postoji 6 mostova koje premošćuju rijeku. Najstariji je ujedno najljepši i najatraktivniji. Radi se o visokom lučnom čeličnom mostu koji je projektirao Gustav Eiffel, onaj koji je odgovoran i za toranj u Parizu. Impresivna građevina privlači turiste i na neki način je simbol grada, a ujedno i najfotografiraniji objekt. Uspjeli smo i prošetati po gornjoj plohi (ima dva nivoa) po kojoj idu pješaci i metro. Nalazi se na nekih pedesetak metara iznad nivoa vode. Na donjem nivou je predviđen uobičajeni promet automobila i većih prijevoznih sredstava.

Kako je grad brežuljkast, često smo koristili javni prijevoz da bi se brže i s manje umora premjestili do dijela koji smo željeli vidjeti. Zanimljivo je da karta za metro i autobus košta 2 eura, dok ona za tramvaj košta 3 eura. Tramvaji su oni starinski i u stvari su turistička atrakcija pa pretpostavljam da je to razlog za ovu razliku u cijeni. Koristili smo ga samo jednom. Bio je prenapučen. Kako je i dalje vrijeme virusa, odlučili smo da nam je to jedno iskustvo bilo dovoljno. Ako slučajno idete u Porto, preporučujem autobuse. Uz to što su prilično udobni, imaju i besplatni wi-fi.

Jedan dan smo otišli do krajnje zapadne periferije greda, koja se nalazi na obali oceana i gdje se ulijeva rijeka. Potpuna promjena klime: dok je u gradu bilo jako mirno, tamo je bilo prilično vjetrovito, a valovi su čak prebacivali i lukobran na kojem se nalazi svjetionik koji označava početak rijeke. Sjeli smo na jednu terasu, i uz čašu dobrog portugalskog piva, osunčani ranojesenskim suncem, uživali u nesvakidašnjem, oceanskom krajoliku. Na plaži ispod nas je bilo i prilično ljudi koji su se sunčali, a svega nekolicina se je i kupala.

Porto je najfamozniji po istoimenom vinu, pa nismo mogli propustiti priliku da produbimo naše obrazovanje u vezi s tim lokalnim proizvodom koji je poznat u cijelom svijetu. Tako smo posjetili jednu od najpoznatijih vinarija gdje smo obišli muzej u pratnji vodiča koji nam je ispričao povijest nastanka ove sorte vina i njegov razvoj kroz stoljeća. Normalno, nije mogla nedostajati niti degustacija vina raznih starosti, od 5 do 30 godina. Vino je dobro, pa smo ga “kušali” nekoliko puta i van ovog razgledanja vinskog podruma. Na kraju mogu reći da smo ugodno proveli produženi vikend i sretno se vratili kući, kako bi to rekli naši stari.

Leave a Reply