Tjedan dana u Provansi

Postoji knjiga koja nosi sličan naslov, samo se radi o godini a ne o tjednu. Čim smo se vratili s puta, supruga ju je uzela u knjižnici i počela čitati. Tako je uspjela produžiti uživanje u ovom doista jako uspjelom putovanju. Provansa je francuska pokrajina i nalazi se u jugoistočnom dijelu zemlje. Prostire se iznad Azurne obale. Iako nije u naslovu, posjetili smo i nju. Glavni motiv putovanja je bio to što smo nedavno prodali stari auto koji je ima 20 godina i kupili novi. To nam je dalo sigurnost da napravimo gotovo 2000 km na ovom putovanju. Krenuli smo iz Milana i stigli do Nice; taj dio nam je već bio poznat jer smo ga posjetili prije par ljeta, u istom periodu, to jeste krajem lipnja i početkom svibnja. Od Nice smo se podigli prema sjeveru, prema takozvanoj Visokoj Provansi, stigli na zapadu do Avignona, spustili se na jug do Marseja i od tamo se vratili prema Nici, to jeste doma, u Milano.
 
Par fotografija će pojasniti kako izgleda Provansa, ali je teško i preko njih dati opći dojam. Visoka Provansa, ona više prema sjeveru je u stvari već predalpski kraj i priroda je vrlo bogata šumama i vodenim tokovima. Ne znam zašto, ali me je podsjetila na krajolike naše Like. Tome je doprinijela i činjenica da smo prvo večer ima li vanjski klozet, da se razumijemo, lijepo uređen. Kako se radi o ekološkom smještaju, nema kanalizacije pa sve završava u jednoj rupi. Da bi se spriječili neugodni mirisi, nakon nužde se pospe piljevina. U Lici, bar tamo gdje ja povremeno boravi, koriste vapno. Efikasnije je, ali nije ekološki opravdano. Onaj južniji dio pokrajine u potpunosti podsjeća na Dalmaciju. Borovi, nisko raslinje, brojni vinogradi i cvrčanje cvrčaka; skoro da zabole uši. Znači da će vino od ove godine biti dobro.

Dvije riječi o našim prebivalištima. U francuskoj je famozan francuski krevet; umjesto onog našeg standardnog bračnog, koji je velik kao dva jednostruka, kod njih je bračni krevet sastavljen od jednoga i pol. Ja, a i supruga, preferiramo onaj standardi, pogotovo po ljeti, pa je ona kod rezervacije uvijek tražila onaj veliki. Tako je na kraju i bilo osim u jednom mjestu gdje smo spavali po francuski, onako stisnuti, stisnuti. Sva sreća da nije bilo jako toplo. Dobro vrijeme nas je pratilo na cijelo putu i u prosjeku smo imali nekih tridesetak stupnjeva preko dana. Već kada sam kod spavanje, ima jedna stvar koja mi se u Francuskoj ne sviđa: ne znam da li je tako u cijeloj zemlji, ali u ovoj pokrajini, u svim smještajima koje smo imali, jastuk je bio uvijek kvadratan. Ako bolje pogledate vaš, naći ćete da je pravokutan. Razlika je što se u njega uroni s dobrim dijelom vrata i ramena, a to u ljetnom periodu znači znojenje u toku noći. Ocjena: 1, nedovoljan.

Evo još jedne primjedbe: more je jako hladno. Okupali smo se na dva mjesta i more je bilo jako hladno. Nisam uspio dobiti informaciju o stvarnoj temperaturi. Uroniš se i istovremeno se smrzneš. Nakon takve anestezije možeš ostati unutra prilično dugo jer ništa ne osjećaš. Na sreću, skoro svagdje smo imali bazen gdje je voda bila topla, na raspolaganju su bili ležaljke, a postojao je i neki bar gdje se je mogla uzeti piva da bi se lakše preživio dnevni toplotni udar.

Kako je cijelo putovanje bilo organizirano tako da se sve može vidjeti i obaviti bez žurbe, ostajalo je i puno mjesta da se razmišlja, uz kavu, ili čašu dobrog francuskog vina. Kod nas nije puno rašireno, ali smo tamo pretežno pili roze; jako dobro, preporučujem ga. Ako ga kupite doma, u dućanu, sigurno neće biti tako dobro, jednostavno zato što nedostaje atmosfera. Svaki okoliš traži svoj napitak. U prenoćištima smo imali doručak. Za ručak smo pretežno jeli nešto jednostavno, od takozvane brze hrane: prejesti se za ručak znači nemati snage a niti volje da se popodne nešto napravi ili posjeti. Mi smo svjesni turisti i vodimo računa o tim detaljima. Večera je uvijek bila glavni obrok. Završetak dana, umor je posebno izražen, a isto tako i apetit. Uz to si čovjek može priuštiti i bocu vina, jer se nakon večere ne vozi. U par navrata je pao i pravi francuski konjak.

Ručkovi su bili u redu, ali dobar dio večera nam se nije pretjerano svidio. Jedući tako tjedan dana po Francuskoj, dao sam si odgovor na pitanje koje me već dugo muči: da li je bolja talijanska ili francuska kuhinja. Onu talijansku jako dobro poznajem, ali me je nedostatak jačeg iskustva s francuskom kuhinjom sprječavao da pronađem odgovor na prethodno pitanje. Konačno sa zaključio da je talijanska kuhinja, sa svim mogućim izuzetcima (generaliziranje odgovora uvijek ima samo parcijalnu vrijednost), ipak bolja od francuske. Imam čak i dodatnu argumentaciju, osim probavanja raznih jela. Kada se kaže Italija svima dođe asocijacija na picu i na paštu. Ako se spomene Španjolska, onda govorimo o tapasu i paelji. A Francuska, na koje vas jelo asocira? U biti nema ništa iz francuskog kulinarstva što je jako popularno u svijetu. Najljepša stvar je da smo po mnogim restoranima nalazili na jelovniku samo talijanske i španjolske specijalitete.