Edinburgh

Za one koji me čitaju po prvi puta, a nadam se da će vas biti puno, jedno pojašnjenje: živim u Italiji već gotovo 30 godina, kao što je to navedeno u prvom članku i podnaslovu bloga. Idemo dalje, na temu iz naslova. Kupio sam karte za Edinburgh, to je glavni grad Škotske, po niskoj cijeni: 85 eura za dvoje, odlazak i povratak. Radi se o jeftinoj avionskoj kompaniji Ryanair. Kada se približio polazak morao sam napraviti check-in online. I prije je bilo pravilo s ovom kompanijom da je konačna cijena uvijek veća nego ona s kojom si krenuo, ali ovaj puta su promijenili pravila. Tako sam bio prisiljen da platim posebno za prioritet da bih moga u avion unijeti ručnu prtljagu, kako sam inače navikao na ovako kratkim putovanjima (uštedi se dosta vremena kada se stigne na odredište jer se ne mora čekati na traci). Platim i nastavim dalje s procesom. Kada dođe na red dobiti mjesta, kao i obično tražim automatsku dodjelu, jer se izbor plaća (a ja nemam para). I po prvi puta se dogodi da meni i supruzi daju odvojena sjedišta. Na kraju nalazim natpis koji obavještava da ako ste obitelj ili prijatelji i želite zajedno sjediti, i to se može, ali treba izvaditi još novaca iz novčanika. Na kraju svega sam bio ljut ali i svjestan činjenice da su karte i dalje u biti jeftine.

Uđemo u letjelicu u Milanu i stjuard počne uobičajene razgovore, s dodatkom na kraju, upravo u vezi s odvojenim sjedištima. Odvojena su da bi supružnici bili na miru i da se ne bi svađali u toku leta. Još se je i ispričao ako je netko ipak dobio mjesto pored supruge i obećao da se to sljedeći puta neće ponoviti. Daj, opelješe te, ali na kraju sve bace na zabavnu stranu, onako po bosanski. Mora da su im Mujo i Haso održali tečaj: kako učiniti da se zeznuti klijent ipak osjeća sretan. Stižemo na aerodrom i prva misao jeste promijeniti novac; u najmanju ruku moram platiti taxi koji nas treba odvesti do mjesta gdje smo odsjeli. Znam, rekao sam da nemam platežnih sredstava; to je bila mala laž da bi tekst bolje klizio. Kupuju po 1,35 a prodaju po 0,96. Ako čovjek i ne zna koliki je kurs odmah shvati da se radi o čistoj prevari: 30 posto razlike je neprihvatljivo. Na kraju uzmem 100 funti preko bankomata. Kurs 1,24, malo pošteniji ali još uvijek lihvarski. Ako putujete u inozemstvo uzmite lokalnu valutu u vašoj banci; puno ćete uštedjeti.

Edinburgh ima staru povijesnu jezgru, a odmah uz nju je nikao i novi dio grada kada je krenula industrijalizacija škotskog društva. Za turista je zanimljiviji stari dio. Arhitektura je tipična anglosaksonska s vrlo strmim krovovima, zbog velike količine snijega, i tipičnim kulama koje se nalaze na kutevima zgrada. Često zgrade izgledaju kao mali dvorci. Kada sam se malo bolje zagledao, uočio sam da je puno građevina koje izgledaju stare, u stvari novogradnja, od prije možda samo 20 ili 30 godina, ali su izgrađene s tradicionalnim materijalima i arhitekturom. Kamen koji koriste za fasade nije najbolje kvalitete jer je dosta porozan. U pore ulazi prljavština i smog i najstarije građevine u gradu su gotovo potpuno crne. Čak i to daje određenu privlačnost centru grada. Pogledali smo dvije najznamenitije stvari u gradu; dvorac i brod kraljice Elizabete. Ulaznica je prilično masna; 17 funti za prvo mjesto i 16 za drugo. Osim toga, praktično sve drugo je besplatno, to jeste muzeji i crkve. U stvari je svugdje preporučen iznos za ulaznicu, zbog održavanja (u prosjeku oko 3 funte), ali nema nikoga tko kontrolira da li ste platili. Mi smo par puta ubacili prilog, ali ne uvijek.

Ono što mi se posebno dopalo jesu pubovi. Oni najbolji su potpuno u prirodnom drvetu s metalnim umetcima izrađenim u mesingu, bez plastike i sličnih umjetnih materijala. Atmosfera je ležerna i opuštena, a piva se toči na hektolitre. Stotine vrsta ovog meni dragog pića. Moj kapacitet i nije tako loš, ali sam uspio probati samo nekoliko vrsta; jedan bolja od druge, s jednom iznimkom. Ustanovio sam da mi IPA (India Pale Ale), jedan od mnogobrojnih vrsta, ne ide baš najbolje. Osjeti se aroma bazge, koja mi se ne sviđa. U jednom pubu sam vidio Punk IPA, i dok su treštali punkeri s razglasa, nisam mogao odoljeti da je ne probam; nije za mene. Kako ja ne donosim zaključke na osnovu samo jedne probe, ponovio sam to još par puta i zaključak je onaj s početka. Cijena je u prosjeku 4 do 5 funti za pintu (nešto više od pola litre), vrlo prihvatljivo za nas iz Milana.

Kada smo već kod "ića i pića", kako kažu Dalmatinci, da kažem i par riječi o njihovoj kuhinji, onoj tradicionalnoj. Brojni su talijanski, meksički i restorani drugih kultura, pa kome se ne sviđa tradicija, naći će veliki izbor. Njihova hrana je relativno slična našoj i pretežno se temelji na krumpiru i mesu, a vrlo su popularne i juhe. Mi smo u sobi koju smo uzeli u najam imali i pravi, obilni škotski doručak (jaja, kobasice, krvavice,  slanina i gljive) pa smo za ručak pretežno uzimali juhe. Koštaju negdje oko 5 funti i čovjek se prilično dobro popuni. Za večeru smo pretežno jeli po pubovima, a u jednom slučaju i u restoranu. Hrana u biti nije jako skupa, ali nije ni bog zna što; većina jela se ne može mjeriti s našim ćevapčićima. Imaju i neku vrstu pite, punjenu s gulašom, ali ukus dosta varira u funkciji mjesta gdje se jede. Proteže se od dobrog, do toga da sam jedan puta ostavio gotovo cijelu porciju jer je meso bilo čudno; vjerojatno ovčetina koju ja ne volim. Na kraju klima. Ovo je zimski period kada je vrijeme jako promjenljivo, ali je tako i u drugim dijelovima godine. Temperatura u Edinburghu rijetko kada padne ispod nule, ali je hladni sjeverni vjetar prilično neugodan. Prednost je da su letovi i smještaj jeftiniji, a uz to je i pristup turističkim lokacijama znatno lakši jer nema puno ljudi.