Latvija

Već sam kod sastavljanja naslova susreo prvi problem. Latvija je službeni naziv države, ali se u hrvatskom često koristi i naziv Letonija. Ovaj drugi je u širokoj upotrebi i gotovo isključiv u drugim jezicima. Prije nego sam poduzeo ovo putovanje, nastojao sam se informirati o ovoj europskoj, ali za nas pomalo egzotičnoj zemlji. Imali su vrlo zamršenu povijest. Bili su osvajani i okupirani od Šveđana, Poljaka, Nijemaca i Rusa. Periodi njihove neovisnosti su vrlo kratki. Vidio sam muzej okupacije od 1941. do 1991. godine. Ove zadnje godine su uspjeli na miran način izaći iz Sovjetskog Saveza i konačno se dočepati nezavisnosti. Toliko je tu bilo protoka da je danas izuzetno teško naći rasno čistog Letonca (nisam našao izvedenicu kojoj je baza riječ Latvija). Dobar dio natpisa i televizijskih programa su na ćirilici i na ruskom jeziku. Činjenica je da je Ruski rasprostranjeniji od autohtonog jezika. Zanimljivo je da im je pisanje vrlo slično hrvatskom i dosta riječi se uspije razumjeti. Na primjer broj 4 se jednostavno piše "četri".

Država je dosta slabo naseljena; ima nešto više od 2 milijuna stanovnika od kojih gotovo trećina živi u glavnom gradu Rigi. Prosinac nije baš najbolji mjesec za krstarenje po nekoj baltičkoj zemlji pa se je moj posjet ograničio na Rigu. Četiri dana, uključujući dolazak i odlazak, su dovoljna da bi se grad detaljno obišao i dosta dobro upoznao. Glavna znamenitost je arhitektura secesionističkog stila. Stari grad je upravo zbog toga na popisu svjetske baštine. Ako ne griješim i ako me sjećanje dobro služi, negdje oko 750 građevina je izgrađeno u tom stilu. Mihail Ejzenštejn je bio jedan od vodećih arhitekata koji je projektirao mnogobrojne zgrade. Njegov sin Sergej, poznati sovjetski filmski režiser, je mrzio oca i nastojao mu što manje sličiti. Iz tog razloga je prekinuo studij za inženjera i postao filmski redatelj.

Evo par mojih utisaka o Rigi. Lijepi grad. Arhitektura je na vrlo visokom nivou, pa su tako i građevina u drugim stilovima izuzetno ugodne oku posjetioca. Održavanje je na visokom nivou i čak i objekti stari preko sto godina izgledaju kao da se jučer izgrađeni. Splet ulica je prilično zamršen i nije mi uvijek bilo jednostavno pronaći ono što sam tražio. Ulice su čiste i često popločene s kockama, kako se to nekada radilo, u stara vremena. Jedna od najljepših stvari je što je praktično zabranjen saobraćaj i cijelo područje starog grada je ogromna pješačka zona. Nadao sam se da će moj boravak biti popraćen sa snijegom, ali na žalost moje molitve nisu bile uslišene. S druge strane sam bio sretne ruke jer je temperatura bila negdje oko nule i nije bilo kiše, iako su je najavljivali. Predzadnji dan sam uživao i u suncu. Pojavilo se nisko nad obzorjem negdje oko 10 sati i putovalo paralelno s horizontom do negdje 3 sata popodne kada je neumitno zašlo.

Kako je ovo bivša sovjetska republika, očekivao sam relativno niske cijene. Niti u snu! Košta kao kod mene u Italiji. Mogu se naći mjesta malo van centra gdje se može dobro jesti i ne potrošiti previše. I dućani slijede ovaj trend, pa tako proizvodi poznatih svjetskih marki imaju istu cijenu kao i u Milanu, ponekad čak i veću. U Latviji je od 1. siječnja 2014. na snazi euro, a za ulazak u zemlju je dovoljna osobna iskaznica, bar za nas Talijane. Za mene iznenađujuće dobar standard se vidi i po kvaliteti i starosti voznog parka. Ono što nikada ne nedostaje i nekadašnjim državama koje su imale režime su casino koji se mogu pronaći na svakom kutu. Neugodno iznenađenje je stanovništvo.

Stvar koju sam već vidio u bivšim komunističkim zemljama jeste, neljubaznost ljudi, ili možda bolje rečeno nepovjerljivost. Kao da su svi još uvijek u strahu od KGB-a. Nije lako pronaći lokal u kojem će vam se konobar nasmiješiti, ili dućan u kojem će vam prodavačica ljubazno pokazati isti model majice, ali u drugoj boji. Na mnogi mjestima sam se gotovo osjećao kao uljeza iako sam bio klijent koji plaća. Od ovoga je odudarao taksista koji me je dove iz zračne luke i tamo vratio zadnji dan mog boravka. Izuzetno druželjubiv, spreman da pomogne s informacijama i nadasve pošten. Kada sam se vratio na aerodrom, zaboravio sam u taksiju rukavice. Nakon 10 minuta se je pojavio u aerodromskoj zgradi, dok sam ja već stajao u redu za kontrolu sigurnosti i donio mi je zaboravljene rukavice.

Ne mogu izbjeći da ne ostavim ovdje par natuknica o prehrani. Uvijek jedem lokalne specijalitete; tako se bolje upozna i kultura zemlje koja se posjećuje. Hrana je dosta slična našoj; meso, krumpir, kupus, a jako su popularne i juhe. Ukusi su drukčiji (na svu sreću, u suprotnom bi mislio da nisam na putovanju u stranoj zemlji) i svidjeli su mi se. Kako je početak prosinca već u znaku Božića, na mnogobrojnim mjestima su bile tezge na kojima je uz prodaju raznih proizvoda uvijek bila i upaljena vatra na kojoj se kuhalo vini ili se pekle kobasice i miješano meso (neka vrsta kotlovine). Ako vam dođe želja da posjetite Rigu, preporučujem vam siječanj, uz uvjet da volite snijeg. Garantirali su mi da u tom mjesecu snijega uvijek ima.