Albanija

Sviđaju mi se mjesta koja još uvijek nisu postale jake turističke mete. Među njih bez daljnjega spada i Albanija. Tamo je komunistički režim vladao do početka devedesetih godina i o turizmu se nije niti pričalo. Nakon njegovog pada i demokratskih promjena Albanija je imala velikih društveno ekonomskih problem i išla je naprijed prilično usporenim korakom. Zadnjih desetak godina stvari su se počele konačno sređivati i danas je to zemlja koja se snažno približila europskom nivou, ali je turizam i dalje ostao prilično nerazvijen. Nešto veća prisutnost inozemnih gostiju se ima na jugu zemlje, u morskim ljetovalištima. Ja sam s društvom, bili smo dva para, izabrao jedno putovanje od 7 dana sa 6 noćenja.

Stigli smo na aerodrom u Tiranu u utorak, oko 9 sati. Dočekao nas je vodič s autom, velika Toyota s pogonom na sva 4 kotača. Krenuli smo prema Skadarskom jezeru. Nakon otprilike 2 sata smo se zaustavili u jednom seoskom turizmu gdje smo imali prvi susret s albanskom kuhinjom. Fenomenalno! Burek, koji nema veze s onim što mi nazivamo tim imenom, kobasice, pršut, paprike punjene sirom, razni kiseliši, gljive na žaru, sirevi, svinjski odresci i kozlić na žaru. Ne bih mogao reći što je bilo bolje. Kvalitet sastojaka onaj koji smo već zaboravili; ono što kupujemo po našim dućanima vrlo često nema puno veze s pravom hranom. Sve servirano kao da se nalaziš u nekom jako dobrom i skupom restoranu, uključujući i odlične slatkiše. Sve je bilo doista odlično, ali nam je još više prijalo kada je došao račun: oko 400 kuna za 5 osoba, 80 kuna po osobi. Cijelo putovanje je bilo takvo. Gastronomski specijaliteti po izuzetno niskim cijenama. Ne preporučujem osobama koje imaju problema s tjelesnom težinom.

To večer smo proveli u Skadru i sutradan nastavili prema sjeveroistoku. Nakon otprilike 2 sata vožnje ukrcali smo se na trajekt koji vodi preko umjetnog jezera Koman. Predivna priroda i fjordovi kao u Norveškoj (nisam nikada bio, ali sam ih vidio na televiziji). Nakon toga još dva sata u auto da bi stigli u Valbonu, nacionalni park. Planinsko okruženje i još uvijek su neki vrhovi bili pod snijegom a prisutan je i jedan ledenjak. Tamo smo prespavali u seoskom turizmu i za promjenu super jeli. Slijedeći dan smo prešli na Kosovu i otišli do Prizrena. Čim se pređe granica uočava se razlika: Kosovo je bez sumnje ekonomski razvijenije od Albanije. Kuće su ljepše i bolje održavane, ceste bolje s manje rupa, a ono što je zapanjujuće jeste da su cijene još niže nego u Albaniji. Naš vozač je tamo uzeo benzin jer košta manje. Za ručak smo uzeli čevapčiće, pivu i kavu, i platili smo 15,10 euro za 5 osoba (ne znam kako, ali je njihova valuta euro). Nevjerojatno. Sreli smo i po kojeg srbina i albanca koju se govorili srpski i s kojima smo mogli komuniciati. Jedan nam je rekao da je Prizren najljepši grad na Balkanu. Nakon što smo tamo proveli par sati, gotovo da bih se mogao složiti s njim. Interesantno je da su ulice pune zastava: uz onu kosovsku je uvijek uparena i ona albanska.

Autoputom smo došli do Kruje gdje smo prespavali. To je grad iz kojega potječe Skenderbeg, albanski junak koji se je borio protiv Turaka. Posjetili smo njegov muzej i obnovili naše znanje iz povijesti. U biti je albanska povijest vrlo slična onoj bosanskoj; i jedni i drugi su bili 500 godina pod turcima i iz tog perioda potječe veliki broj muslimanskog stanovništva, onog autoktonoga koje je promjenilo religiju da bi plaćalo manje poreza. Uz to je i jezik pun turcizama, kao na primjer peškir, jorgan, tepsija, a i šećer je turska riječ. Produžili smo prema Beratu, gradu pod zaštitom UNESCO-a. Zovu ga i gradom tisuću prozora (tu smo se šalili i spominjali, XP, Vista, 7 i ostale operativne sisteme Windows od Microsoft-a).

Dan iza smo posjetili arheološko nalazište Apollonia i susjedni pravoslavni manastir Ardenice, a zatim produžili prema Vlori koja se nalazi na moru i gdje smo se htjeli i malo okupati. Prvo popodnevno kupanje, odmah nakon smještaja u hotelu, je bilo popraćeno s puno vjetra. Plaža je bila pješčana, od onih gdje se treba nahodati dok se dođe do dubine gdje se može plivati. Sutradan ujutro smo promjenili mjesto i ostali nekih par sati na moru, ali vremenske prilike nisu išle u našu korist i prije podneva smo krenuli prema Tirani. Usput smo se zaustavili za ručak u Draču, najvećoj albanskoj luci.

Leave a Reply