New York

Provesti Božić u New Yorku je bio uvijek moj san. Ni sam ne znam zašto. Možda zbog svih onih američkih filmova koji tretiraju tu temu. U stvari taj blagdan gotovo uvijek provodim doma, s obitelji. Jelovnik je uvijek odličan, ali se ponavlja, roditelji i djeca, i oni uvijek isti. Kada si ih proslavio desetak na taj način, pomalo dosadi. Ali ako kažeš da misliš na putovanje u tom periodu, onda počnu diskusije. Pa zar nije ljepše biti sa svojom obitelji, svi se zajedno nađemo, pa razmjenimo poklone (mrzim poklone)… Zadnji put smo bili odsutni prije ravno 13 godina, 2001. Proveli smo 10 dana u Stockholmu, kod moga bratića, a tamo živi i tetka; gastarbajter. Bilo je fantastično. Božić smo ipak proveli u familijarnom krugu, malo drukčijem nego inače, ali i iz tog razloga i zanimljivijem. A vremenske prilike su nam napravile najljepši mogući poklon: snijeg. Pedest centimetara snijega. Još je bolje to da u dva, tri dana koliko traju blagdani, komunalna služba praktično nije čistila ulice. Kretanje je bilo otežano, ali lijepo. Prošetati uvečer po bijelim ulicama, osvjetljenim gradskom rasvjetom i ukrašenim prozorima na kojima su gorile svijeće, je davalo osjećaj da se čovjek nalazi u nekim drugim vremenima. Kao u bajci.

I tako smo prošle godine Božić proveli preko velike bare. 4 noći na Manhattanu. Da bi se osjećali što više kao domaći, odlučili smo ne odsjesti u hotelu, nego iznajmiti stan, u srcu East Village; jezgri umjetničkog New Yorka. Jedna garsonjera s bračnim krevetom, kuhinjicom i odvojenim sanitarnim čvorom. Wi-Fi veza na Internet uključena. Čim smo ušli u stan, odmah sam uočio jednu sličnost sa Švedskom, ali i ostalim sjevernim zemljama: nema roletna, niti škura. Na prozorima samo zavjese, jedne dnevne lagane i prozirne, a iznad njih dodatne, teške, za noć. Na stranu vremenska razlika od 6 sati, koja je sigurno imala svoj utjecaj, ali sam se svako jutro budio s prvim zrakama svjetlosti, što mi se jako dopadalo. Iako bih se nakon toga okrenuo na drugu stranu i nastavio bar do 8 sati. Prije 9 Velika Jabuka još spava, kako smo to ustanovili prvo jutro.

Nedjelja je. Ulice su puste, atmosfera bajkovita, sve zatvoreno. Prohladno, negdje oko nule. Nebo pokriveno s jednoličnim, sivim oblacima. Nijednog bara gdje bi popio jednu jutarnju kavu, pa makar i onu američku. Na sreću put nas vodi preko jednog trga gdje se sprema nedjeljna tržnica. Prodavači su tek stigli i postavljaju klupe, a neki već i slažu robu koju će ponuditi kupcima. Na jednom mjestu se prodaje svježe iscjeđeni sok od jabuke. Evo zašto se zove Velika Jabuka; područje je izuzetno bogato plantažama ovog voća. Nešto manje od litre soka 7 dolara. Skupo, ali je sok doista fantastičan. A uz to je i zdraviji od kave. Prolazimo kraj jedne zgrade čija se slika nalazi na jednom albumu Led Zeppelina. U toj zoni je snimljen i jedan video Rolling Stonesa. Obožavam i jedne i druge. Moja generacija. Konačno nalazimo otvoren jedan lokal gdje se može konzumirati famozni njujorški brunch. Kombinacija doručka i ručka, u kasne jutarnje ili rane popodnevne sate. Uz to se pije sidro, sok od pogodite čega: jabuke. Postoji i alkoholna verzija, otprilike kao i piva.

Ovo nije moj prvi posjet ovom gradu pa tako preskačem glavne znamenitosti i ciljam prema onim novima, koje nisu postojale kada sam ga posjetio zadnji put. High Line je stara željeznička pruga, koja se nalazila na vijaduktu i prolazila između zgrada, koji puta na samo par metara od prozora. Mora da je bilo uživanje živjeti tamo. Sada su je pretvorili u šetalište s kojega se ima lijepi pogled na West Village, onako s visoka. Dok na ulicama sve vrvi od života i prometa, ti se gore osjećaš kao neki mali bog koji sve to promatra. Ground Zero je bila slijedeća meta. Tamo gdje su nekada stajali blizanci, danas se nalaze dvije rupe, ne znam kako bi ih drukčije definirao, u kojima teče voda. Po rubu su ispisana sva imena osoba koje su tamo tragično završile svoj život. Mjesto me je duboko ganulo, a i dvije suze su sišle niz obraz. Na tom istom mjestu, one iste godine kada su srušeni, nalazio sam se na 300 metara visine i uživao u panoramskom pogledu na New York.

I tako su prolazili dani u šetnji, razgledanju i fotografiranju. Isprobavanju raznih restorana. Ne postoji tipična njujorška hrana, ali se mogu naći sve kuhinje svijeta. Nekako smo pretežno objedovali u japanskim restoranima. Posjetili smo i restoran famoznog kuhara-putnika Bourdaina. Ugodna atmosfera, dobra hrana (ja sam uzeo krvavice koje nisam jeo bar dvadeset godina), cijena prihvatljiva i očajna ekspreso kava. Nije mi jasno da se tako nešto može služiti u restoranu koji ima određeni ugled. Božićna atmosfera je bila prisutna svugdje, a možda se najviše osjećala u Rockefeller centru. Bezbrojna gomila ljudi, oni koji se šeću, naizgled bez cilja, drugi koji kližu. U blizini je i robna kuća Saks, na čiju fasadu su projecirali razne svjetlosne efekte.

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jeste Rooftop bar (na vrhu krova), na Fifth Avenue (kućni broj je 230, ako netko odluči ponoviti moje iskustvo). Liftom se popne na zadnji kat s kojeg se pristupa na krov preko stepenica. Na zadnjem katu je Penthouse bar. Da nisam bio sa suprugom, nisam siguran da bi uopće izašao na krov (poslije bi mi bilo žao). Na krovu bar, stolice i vanjsko grijanje na plin. Atmosfera surealna: izmaglica sa sitnom kišom. A okolo neboderi, osvjetljeni: 360 stupnjeva prekrasne panorame. Nakon fotografiranja, selfi uključeni, sjeli smo pod jedan gazebo. Naručio sam koktel, jedini adekvatan za tu priliku: Manhattan. A kada je iz zvučnika krenula pjesma posvećena gradu i začuo se glas Frank Sinatre, jednostavno sam se rastopio.