Beograd

Prosli tjedan me je posao, a ne strast za putovanjima, odveo u Beograd. Zgodno je kada se obaveze spoje s ugodnim i koliko god sam se dobro naradio, pronasao sam i par slobodnih trenutaka da bih udahnuo atmosferu grada. Vec izbor hotela koji mi je firma rezervirala je bio odlican znak da ce biti i malo zabave; udaljen nepunih 300 metara od famozen Skadarlije. Odmah nakon sto sam preuzeo sobu u hotelu nakon dolaska s aerodroma, zaputio sam se u sjediste, sad vec bivse, beogradskih intelektualaca i boema. Bilo je vec negdje oko 10 i pol navecer, bio sam pomalo umoran i ne pretjerano gladan. Vise sam trazio nesto za srce i dusu, nego za stomak. Na kraju se izbor ispostavio odlican: restoran Sesir Moj, s neizbjeznom zivom muzikom. Iako je vecer vec bila poodmakla, ili upravo zbog toga, atmosfera je bila ziva i obecavajuca.

Uvalio sam se za jedan stol u kutu, naruci jedan pladanj s narescima i sirom i cetvrt litre vina. Glazbenici su svirali i pjevali, praceni od raspolozenih posjetilaca restorana, a zvuci su se blago razlijegali i razvedravali sve prisutne. Ubrzo sam ustanovio da za susjednim stolom sjede jedan Rumunj i jedan Spanjolac, obojca iz Nizozemske, koji su ovdje poslom, poput mene. Kupuju i prodaju meso u Srbiji i u Rusiji. Malo razgovora, dvije tri zdravice, na svim jezicima prisutnih, razmjena vizit karti. U sobu sam se vratio iza 1 po ponoci i blazeno odspavao, zahvaljujuci i dvijema casicama sljivovice koje su pale na kraju veceri.

Sutra ujutro tusiranje da se otjera mamurluk, dobar dorucak sa srpskim specijalitetima i pravac novi ured koji je osnovala moja firma da bi dobila posao u ovom dijelu Balkana. 8 inzinjera i inzinjerki, jedna vrlo dopadljiva. Vecini od njih je ovo prvo radno iskustvo i odmah se vidi, ali to je i dosta normalno; kada izadjes s fakulteta znas sve, ali u stvari nemas pojma o nicemu, dok ne steknes malo prakse. To nije problem, ako covjek ima volje brzo se prebrodi pocetna nedomica i nesnalazenje. Ono sto me zapanjuje jeste to sto mi se cine lagano depresivni, kao da su bez entuzijazma za zanimanje u koje su tek zakrocili, za profesiju koja im treba obezbijediti hleb kruha u buducnosti, a i u sadasnjosti. Nadam se da je moja prva impresija pogresna i da ce me svojim radom opovrgnuti. Znam i da 400 eura mjesecno nije puno, ali je jos gore biti nezaposlen.

I tako 4 dana u uredu, nastojeci objasniti posao koji treba obaviti, ocekujuci suradnji koja se ni od kuda ne pokazuje. Na kraju svakog dane se osjecam iscrpljen, pogotovo zbog toga sto moram govoriti 3 jezika, a to mi zahtjeva pretjeranu koncentraciju i povremeno osjecam da ce mi se mozak rasprsnuti. Poslije posla, zavrsava se u 5 popodne, kratki odmor u hotelu. Malo vrtim televizijske kanale, prvi je talijanski, drugi hrvatski, a tek daleko poslije nilazim na neki srpski, od onih komercijalnih ili sa stranim dokumentarnim serijama. Prelistao sam malo i novine. Nisu puno bolje od talijanskih; glavna tema je trash, lopovluk, korucija, sitni i krupni skandali.

Jedno vecer sam na veceri kod Slobodana, kolege s kojim sam u kontaktu preko 30 godina, ali smo se u medjuvremenu samo jednom vidjeli, kod mene u Milanu, prije tocno 20 ljeta. Stol prepun hrane, a ni pica nije nedostajalo. Vecer iza posjet necaku od supruge koji zivi u okolici Beograda. Izvode me, on i zena mu, u jedan restoran, Venecija – u moju talijansku cast. Mjesto je potpuno prazno i mi smo jedini gosti, ali se jede dobro, a i drustvo je ugodno. Uzeo sam Karadzordjevu – kao da su crncu odfikarili onu stvar pa stavili na tanjur. Dobro, ali ogromno i meni za veceru previse; zelim spavati bez da mi se stomak buni.

I tako sam proveo mojih prvih 5 dana u Beogradu. U perspektivi ih je i puno drugih; trebao bih tamo ici svakih dvadesetak dana. Nadam se da cu imati prilike malo razgledati i grad koji slabo poznajem, iako je ovo bio treci posjet.