Korida

Krajem osamedesetih godina bio sam na jednom sindikalnom putovanju u Spanjolskoj. Mnogi od vas ne znaju kako su izgledali ti izleti koje je organizirao sindikat: gradski autobus za putovanje od par tisuca kilometara, polubjedni smjestaj, ali sve prilicno jeftino, prihvatljivo za radnicku klasu, koja je na taj nacin dobivala osjecaj uzdizanja u vise klasne slojeve. Sve je trajalo oko 7 dana, a jedan od njih smo proveli i u Barceloni i vidi vraga, bas taj dan je na programu bila jedna korida, a ja normalno nisam mogao odoljeti da je ne vidim. I danas se prilicno dobro sjecam predstave koja je bila prilicno uzbudljiva. Navijao sam za bikove i jedan od njih je zakacio rogovima torera i raskrvario ga. Nakon toga nisam navijao vise ni za koga. Sve skupa mi je ostavilo dubok utisak, ali nisam imao tocno odredjen stav prema borbi sa bikovima; ni za, ni protiv.

Pocetkom ovog mjeseca sam se opet obreo u Spanjolskoj, da budem precizniji u Valenciji. Vrlo ugodan boravak u iznenadjujuce lijepom i interesantnom gradu. Zanimljivo je da sam i ovoga puta potrefio na koridu. Subota popodne, oko 6 i pol. Cijene mjesta na tribinama ovise o tome da li je pozicija na suncu ili je u sjeni; ova zadnja kosta vise. Ostao sam iznenadjen cinjenicom da sam karte uspio kupiti neposredno pred pocetak borbi. Kako nema puno mjesta u Spanjolskoj gdje se odrzavaju borbe s bikovima, u nekim gradovima su zabranjene, ocekivao bih da je sve puno unaprijed rasprdano i da je tesko nabaviti ulaznicu. Suprotnost koju sam nasa vjerovatno znaci da popularnost ove tradicije s vremenom opada i da je sve vise ljudi protivno ovoj krvavoj borbi izmedju covjeka i zivotinje.

Na rasporedu je bilo sest borbi, znaci na kraju je svoju kozu u areni ostavilo 6 bikova. U biti ne postoji nacin da bik prezivi: cak i da pobjedi u borbi, na kraju bi bio ubijen. Kako je bik ipak malo prejak u odnosu na covjeka, prvo ga dva puta raskrvare ubodom koplja u ledja, sto se obavlja sa konja. Zatim mu u vrat zabodu i 4 mala koplja od kojih jos dodatno iskrvari i tako pocne gubiti snagu. U svemu tome je najvaznije da se bik brzo umara i kako je povrijedjen u vrat, ne uspijeva vise drzati glavu dovoljno visoko, a i pogled mu je zamucen. U takvim okolnostima predstavlja puno manju opasnost za matadora, koji mu se suprostavlja sa crvenim plastom, izvodeci razne figure. U jednoj dobroj borbi sve to izgleda kao neka vrsta ritualnog plesa i gotovo da je i prihvatljivo jer ima neku vrstu umjetnickog i estetskog odraza. Ali kada torero nije na visini zadatka, sve postaje jako mucno za gledatelja. Na kraju borbe matador zabija u vrat bika ritualni mac. Taj mac bi trebao dosegnuti srce i uciniti da bik brzo iskrvari i ugine bez puno mucenja.

Ali se to ne dogodi uvijek. Da bi mu zabio mac u vrat, matador mora prakticno stati ispred njegovih rogova i odmah se vidi da nemaju svi dovoljno hrabrosti za taj izazov. U prvoj borbi, prvi pokusaj je zavrsi tako da se mac odbio od bika; ocito je pogodio kraljeznicu. Tek u cetvrtom pokusaju je bik ubijen, a torero je bio dobro izvizdan od publike. Izasao je van pognute glave i posramljen, dok su bika lancima zakacili za rogove i izvukli ga iz arene tegleci ga sa dva konja. Iza njega je ostao dugacki krvavi trag, koji su nakon toga ocistili i prekrili s pijeskom s kojim je poplocena sama arena.

Zakljucak: ovo je druga korida kojoj sam prisustvuvao, a mislim da ce bit i zadnja. U svakom slucaju, ako vam se ukaze prilika, iskoristite je: dozivljaj je puno drukciji i intenzivniji nego onaj kada gledate koridu na televiziji.