Kada sam bio mali dosla mi je pod ruku djecija enciklopedija "Svijet oko nas" i jos i danas se sjecam da sam provodio sate i sate prelistavajuci je i mastajuci o dalekim zemljama opisanima u njoj. Evo to je kratko objasnjenje odakle naslov ovog bloga, otvorenoga na prvi dan proljeca. Lijepi i suncani dan i malo nostalgije za domovinom su ucinili svoje, da otvorim ovaj blog osjecajuci da bi me to moglo pribliziti mojim korijenima i mojoj domovini. Kada su poceli ruzni dogadjaji na Balkanu jednostavno sam skupio dvije stvari koje sam posjedovao i krenuo u svijet, lutajuci gotovo godinu dana po Evropi u potrazi za mjestom gdje se moze mirno i pristojno zivjeti. Na kraju sam se skrasio u Italiji, blizu Milana gdje i dan danas zivim. Ne da mi se Italija svidjela vise od Njemacke ili Francuske, ali sam tamo nasao podrsku od jednih poznanika iz Sarajeva kojima nije bilo krivo da u susjedstvu imaju zemljaka.
Prvo je trebalo nauciti jezik – na talijanskome nisam znao ni beknuti – tako da sam u pocetku pokusavao komunicirati na engleskom, ali naci talijana koji govori engleski, ili bilo koji drugi strani jezik, nije jednostavno. U pocetku sam radio sto god bi se ponudilo; trebalo je platiti sobu u najmu, a bogami i pojesti nesto. Moram reci da sam bio prilicno sretne ruke jer sam nakon svih peripetija u roku od 2-3 godine uspio srediti svoj status i dobiti posao u struci, inace sam inzinjer, sa relativno pristojnom placom. Neko od vas bi me mozda upitao: pa kako se zivi u Italiji? Prije svega ono sto im moram priznati je da se odlicno jede, pa tako nije slucaj da sam zadnjih desetak godina dobijo 10 kila, u prosjeku jednu svake godine. Iako se uz svu tu dobru trpezu jelu pridodaje preveliko znacenje. Ako pitate nekog talijana da li je bio na nasoj obali reci ce vam da jeste i spomenuti ce vam obavezno kako je jeo odlicne skampe, ili nesto slicno, u Porecu ili nekom drugom mjestu.
Ekonomski se zivi relativno pristojno, to jeste nitko nije gladan i zedan, ali place nisu nesto posebno velike i odgovaraju talijanskoj produktivnost; nitko se bas ne ubija od posla. Ja dizem nekih 2000 eura mjesecno i kada platim kredit za stan, podmirim razne racune i kupim hranu i odjecu, nije bas da puno ostane. U stvari ne ostane nista, a uzmite u obzir da sam ja ipak neki inzinjercic. Problem je da samo ja radim jer zene ne uspijeva naci posao. Na kraju ispadne da se i ovdje zivotari kao i kod nas, ali sa odredjenih aspekata malo mirnije. Ne druzim se puno sa rajom s nasih strana. Ima ih od svagdje, pretezno iz Hrvatske, ali i dosta nas bosnjaka, nesto Srba, a poznajem cak i dva Slovenca. Kao sto sam rekao, ne pohadjam se jako s njima jer je puno njih postalo (pretopstavljam da nisu bili takvi prije) bahato; zaradili su 2 eura i misle da su svijet na taj nacin stavili u dzep.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.