beats by dre cheap

Jedan vikend u Austriji

"Da li bi ti bio u redu jedan produženi vikend u Austriji, od petka do ponedjeljka, s mojim prijateljima", upitala me je supruga prije nekih per mjeseci. "U redu", odgovorio sam uvjereno. Koji su to njeni prijatelji, upitao bi se Hamlet? Ona gađa s lukom i strijelama već preko 5 godina. Učlanjena je u jedan klub i tu se je formirala grupa njenih prijatelja, i prijateljica, da se razumijemo, s kojima često ide na takmičenja, a ovo je bila prilika i za dodatno druženje. Krenuli smo s 2 auta u petak ujutro oko 9 sati. Četiri muška, 3 ženske i dvoje djece; dva dečkića od 6 i 8 godina. Svi strijelci, uključujući i djecu (imaju male lukove), osim mene. Dvojica od njih vrlo strastvena, ostali rekao bih normalni. Uz nas dvoje, bio je još jedan bračni par, onaj s djecom, a ostala 3 člana su se pojavili kao solisti.

Prešli smo granicu Austrije i našli prilično veliku kolonu vozila, pa smo tako stigli na odredište prilično kasno, negdje oko 4 popodne. Izlazak iz automobila nas je šokirao. Na sjeveru smo Austrije i u planini, a termometar pokazuje 32 stupnja. To nije ono najgore; vlaga je jako visoka i sparina se osjeća u svim porama kože. Za naš boravak, 4 dana i 3 noći, iznajmili smo preko booking.com-a jednu kuću. U prizemlju kuhinja, veliki dnevni boravak i jedna soba, a na katu još četiri sobe, sve dvokrevetne. Uz to 3 kupaonice. Sve moderno, ali u tradicionalnom austrijskom stilu, s puno elementa u drvetu i prirodnom kamenu. Elementarno i lijepo. Iza kuće veliko dvorište s terasom, sjedalicama i ležaljkama. Na žalost, bez bazena. U frižideru 3 boce pive za dobrodošlicu: odmah sam bio osvojen.

U toku 3 dana obiđene su 4 streljačke staze. Sve četiri su obišli samo muški, dok su ženske po jednu preskočile, osim mame s djecom: oni su bili samo na jednoj. Ja sam obišao tri, bez da sam gađao: probao sam više puta, ali sam odlučio da ovaj puta neću izigravati lovca. Netko će se pitati kako izgleda staza za gađenje lukom i strijelom. Najčešće se nalazi u šumi, kao što je bio slučaj u Austriji. Staza bude dugačka od 3 do 6 kilometara i svako toliko se nalaze stanice gdje se gađa. Mete se od sintetičkog materijala i predstavljaju životinje u prirodnoj veličini; radi se o simulaciji lova. Mogu se naći medvjedi, lisice, mufloni, jeleni, sove, tetrijebi i sve ono što je koliko toliko uobičajeno po europskim šumama (do sada nisam nikada vidio lava, na primjer). Na stanici je označeno mjesto s kojeg se gađa (metalna šipka koju noga treba dodirivati u toku gađanja), a udaljenost od životinje varira od 15 pa i do 60 metara. Normalno da su na većim udaljenostima postavljene i veće životinje: bilo bi gotovo nemoguće pogoditi sovu na 50 metara, ali je medvjed relativno jednostavan za gađanje.

Za početnika, komplikacije su mnogobrojne. Prva stvar je biti horizontalno poravnat s metom, tako da strijela ne ide lijevo i desno, nego u centar po horizontali. Drugi i veći problem je visina hitca. Na srednje udaljenosti se gađa u centar označen na životinji (uobičajeno odgovora položaju srca), na velike udaljenosti treba podignuti nišan i strijela dobije vidljivu paraboličnu putanju. Sve je to još dodatno zakomplicirano ako se meta ne nalazi u nivo strijelca, nego je niža ili viša. Najsloženiji hitac koji sam vidio je bio s jedne kamene litice prema dole, pod nekih 45 stupnjeva. Ispod se nalazila šuma i na jednoj slabo vidljivoj čistini se nalazio medvjed u stojećem stavu. Rekao bih da smo bili na nekih 65 metara udaljenosti. Samo je jedan od sudionika uspio pogoditi medvjeda, i to s obje strijele koje je ispucao. Za obilazak jedne staze treba od 3 do 5 sati: ovisi o dužini staze, broju sudionika i stanica za gađanje. Prvi dan nam je trebalo preko pet sati jer su svi gađali, uključujući i klince, znači osam osoba. Što odnosi dosta vremena.

U slobodno vrijeme, kojega nije bilo previše, smo se pretežno posvećivali hrani i piću. Uglavnom smo se hranili po restoranima i barovima, a jednom smo spremili roštilj kod kuće. To baš nije najbolje išlo jer je nakon samo par minuta nestalo plina, a meso se tek počelo peći. Na sreću, bar smo tako mislili, bila je tu i rezervna boca plina za roštilj, ali je i ona bila prazna. Na kraju je sve prebačeno u 3 tave i ispečeno na električnom štednjaku. Iako se na kraju nije radilo o roštilju, rezultat je bio odličan jer je austrijsko meso bilo odlične kvalitete, a i jedan član posade se je pokazao kao odličan kuhar. Sve smo na kraju zalili s dobrom pivom, kako to zahtijevaju tamošnji običaji.

Svijet oko nas
http://fotosvijet.blogger.ba
18/06/2019 23:26