Svijet oko nas

Ciao svima od jednog bosanca iz Italije

21.11.2012.

2 tjedna u Namibiji

Prosle godine u Juznoj Africi i sada u Namibiji. Svidja mi se taj dio svijeta iz nekog razloga koji mi je tesko izraziti rijecima. Pokusat cu ovako (mozda ce netko shvatiti sto mislim reci): osjecam dobra zracenja u tom dijelu naseg planeta. U prijevodu, jednostavno se tamo dobro osjecam, iako je ovaj puta bilo i malo negativnih osjecajcica zahvaljujuci mojim suptnicima, ali o tome malo kasnije, ako uopce budem imao volje da o tome nesto napisem i ostavim trag (mozda je bolje zaboraviti).

 

Ovaj puta smo se odlucili za opciju fly & drive, to jeste poluorganizirano putovanje. Sami smo kupili karte za avion (iz Frankfurta za Widhoek), a agencija nam je stavila na raspolaganje iznajmljeni auto i rezervirala nam prenocista. Samo na dva mjesta smo spavali po dvije noci, a u 14 dana smo napravili preko 4.000 kilometara. Pocetni plan je bio da idemo sami, supruga i ja, ali su se u zadnjem trenutku uvalili prijatelji. Bilo mi je s jedne strane drago jer odvoziti sam cijelu turu nije bas lako, a uz to smo i dosta ustedjeli jer su se auto i neki drugi troskovi djelili na cetvoro umjesto na dvoje. S druge strane sam osjecao da bi me ta novcana usteda mogla kostati na drugi nacin i na kraju je tako i bilo.

Nasa suputnica nije neki zagrizeni putnik. Njoj je samo bio interes da se dodje u slijedeci smjestaj i da se tamo uvali u bazen, sa svojom debelom knjigom. Vec cinjenica da neko sa sobom na takvo putovanje nosi obimnu knjigu govori o tome da ga ono sto se ima za vidjeti ne zanima pretjerano. I tako su poceli problemi; moja supruga je sizila na takvo ponasanje, ja sam sutio da ne bih izazvo svadju, a i njen zarucnik (mislim na suputnicu) nije imao pravo glasa. Sve to je unijelo trenje i nezadovoljstvo, pa je putovanje ispalo manje ugodno i odmarajuce od onoga kako je moglo i trebalo biti. Sto se moze.

Dakle puno prevezenih kilometara, u prosjeku oko 300 na dan: izmedju 3 i 5 sati voznje, ovisno o cesti. A ceste su djelomicno asfaltirane, ali veci dio je onih makadamskih, ali jako dobrih: vozi se i po 100 na sat bez ikakvih problema. Bijela cesta se puno bolje uklapa u krajolik nego crni asfalt. I tako su kilometri promicali, pejzazi se cesto mijenjali. Pustinja, savana, kras, pa onda svako toliko neka planina koja strsi iz ravnicarskog terena. A bez da ste usli u neki nacijonalni park mozete vidjeti zivotinje u potpunoj slobodi, neposredno uz cestu. Zirafe, zebre, antilope, pa cak i slonove. Nisam moga da ne uslikam cestovni znak koji upozorava na slonove koi prelaze cestu. Naravno da smo posjetili i razna mjesta namjenjena upravo za safari. Najvaznije je nacionalni park Etosha, medju 4-5 najpoznatijih mjesta tog tipa na svijetu.

Bogatstvo Namibije su i njene etnicke skupine; Busmani, Herero, Himba, Bantu i mnogo drugih. Razlicita lica, boja koze, obicaji, kultura i tradicija, nacin zivota. Posjetili smo nekoliko domorodackih sela gdje ljudi zive kao prije stotine godina, polugoli, u kolibama od slame ili blata. I tamo doista zive, nisu tu samo da bi bili atrakcija za turiste. Da ne zaboravim i bijelce, pretezno Njemackog podrijetla, ali ima dosta i Afrikanera. Oni zive u gradovima koji podsjecaju arhitekturom na neka Njemacka mjesta, jer su Njemacki kolonizatori gradili po njihovim uzancama.

Pustinja Kalahari Duna 45 Slonovi na putu Svijet iz druge perspektive Bazen
<< 11/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930