Prosli tjedan me je posao, a ne strast za putovanjima, odveo u Beograd. Zgodno je kada se obaveze spoje s ugodnim i koliko god sam se dobro naradio, pronasao sam i par slobodnih trenutaka da bih udahnuo atmosferu grada. Vec izbor hotela koji mi je firma rezervirala je bio odlican znak da ce biti i malo zabave; udaljen nepunih 300 metara od famozen Skadarlije. Odmah nakon sto sam preuzeo sobu u hotelu nakon dolaska s aerodroma, zaputio sam se u sjediste, sad vec bivse, beogradskih intelektualaca i boema. Bilo je vec negdje oko 10 i pol navecer, bio sam pomalo umoran i ne pretjerano gladan. Vise sam trazio nesto za srce i dusu, nego za stomak. Na kraju se izbor ispostavio odlican: restoran Sesir Moj, s neizbjeznom zivom muzikom. Iako je vecer vec bila poodmakla, ili upravo zbog toga, atmosfera je bila ziva i obecavajuca.

Uvalio sam se za jedan stol u kutu, naruci jedan pladanj s narescima i sirom i cetvrt litre vina. Glazbenici su svirali i pjevali, praceni od raspolozenih posjetilaca restorana, a zvuci su se blago razlijegali i razvedravali sve prisutne. Ubrzo sam ustanovio da za susjednim stolom sjede jedan Rumunj i jedan Spanjolac, obojca iz Nizozemske, koji su ovdje poslom, poput mene. Kupuju i prodaju meso u Srbiji i u Rusiji. Malo razgovora, dvije tri zdravice, na svim jezicima prisutnih, razmjena vizit karti. U sobu sam se vratio iza 1 po ponoci i blazeno odspavao, zahvaljujuci i dvijema casicama sljivovice koje su pale na kraju veceri.

Sutra ujutro tusiranje da se otjera mamurluk, dobar dorucak sa srpskim specijalitetima i pravac novi ured koji je osnovala moja firma da bi dobila posao u ovom dijelu Balkana. 8 inzinjera i inzinjerki, jedna vrlo dopadljiva. Vecini od njih je ovo prvo radno iskustvo i odmah se vidi, ali to je i dosta normalno; kada izadjes s fakulteta znas sve, ali u stvari nemas pojma o nicemu, dok ne steknes malo prakse. To nije problem, ako covjek ima volje brzo se prebrodi pocetna nedomica i nesnalazenje. Ono sto me zapanjuje jeste to sto mi se cine lagano depresivni, kao da su bez entuzijazma za zanimanje u koje su tek zakrocili, za profesiju koja im treba obezbijediti hleb kruha u buducnosti, a i u sadasnjosti. Nadam se da je moja prva impresija pogresna i da ce me svojim radom opovrgnuti. Znam i da 400 eura mjesecno nije puno, ali je jos gore biti nezaposlen.

I tako 4 dana u uredu, nastojeci objasniti posao koji treba obaviti, ocekujuci suradnji koja se ni od kuda ne pokazuje. Na kraju svakog dane se osjecam iscrpljen, pogotovo zbog toga sto moram govoriti 3 jezika, a to mi zahtjeva pretjeranu koncentraciju i povremeno osjecam da ce mi se mozak rasprsnuti. Poslije posla, zavrsava se u 5 popodne, kratki odmor u hotelu. Malo vrtim televizijske kanale, prvi je talijanski, drugi hrvatski, a tek daleko poslije nilazim na neki srpski, od onih komercijalnih ili sa stranim dokumentarnim serijama. Prelistao sam malo i novine. Nisu puno bolje od talijanskih; glavna tema je trash, lopovluk, korucija, sitni i krupni skandali.

Jedno vecer sam na veceri kod Slobodana, kolege s kojim sam u kontaktu preko 30 godina, ali smo se u medjuvremenu samo jednom vidjeli, kod mene u Milanu, prije tocno 20 ljeta. Stol prepun hrane, a ni pica nije nedostajalo. Vecer iza posjet necaku od supruge koji zivi u okolici Beograda. Izvode me, on i zena mu, u jedan restoran, Venecija – u moju talijansku cast. Mjesto je potpuno prazno i mi smo jedini gosti, ali se jede dobro, a i drustvo je ugodno. Uzeo sam Karadzordjevu – kao da su crncu odfikarili onu stvar pa stavili na tanjur. Dobro, ali ogromno i meni za veceru previse; zelim spavati bez da mi se stomak buni.

I tako sam proveo mojih prvih 5 dana u Beogradu. U perspektivi ih je i puno drugih; trebao bih tamo ici svakih dvadesetak dana. Nadam se da cu imati prilike malo razgledati i grad koji slabo poznajem, iako je ovo bio treci posjet.

Prosle godine u Juznoj Africi i sada u Namibiji. Svidja mi se taj dio svijeta iz nekog razloga koji mi je tesko izraziti rijecima. Pokusat cu ovako (mozda ce netko shvatiti sto mislim reci): osjecam dobra zracenja u tom dijelu naseg planeta. U prijevodu, jednostavno se tamo dobro osjecam, iako je ovaj puta bilo i malo negativnih osjecajcica zahvaljujuci mojim suptnicima, ali o tome malo kasnije, ako uopce budem imao volje da o tome nesto napisem i ostavim trag (mozda je bolje zaboraviti).

Ovaj puta smo se odlucili za opciju fly & drive, to jeste poluorganizirano putovanje. Sami smo kupili karte za avion (iz Frankfurta za Widhoek), a agencija nam je stavila na raspolaganje iznajmljeni auto i rezervirala nam prenocista. Samo na dva mjesta smo spavali po dvije noci, a u 14 dana smo napravili preko 4.000 kilometara. Pocetni plan je bio da idemo sami, supruga i ja, ali su se u zadnjem trenutku uvalili prijatelji. Bilo mi je s jedne strane drago jer odvoziti sam cijelu turu nije bas lako, a uz to smo i dosta ustedjeli jer su se auto i neki drugi troskovi djelili na cetvoro umjesto na dvoje. S druge strane sam osjecao da bi me ta novcana usteda mogla kostati na drugi nacin i na kraju je tako i bilo.

Nasa suputnica nije neki zagrizeni putnik. Njoj je samo bio interes da se dodje u slijedeci smjestaj i da se tamo uvali u bazen, sa svojom debelom knjigom. Vec cinjenica da neko sa sobom na takvo putovanje nosi obimnu knjigu govori o tome da ga ono sto se ima za vidjeti ne zanima pretjerano. I tako su poceli problemi; moja supruga je sizila na takvo ponasanje, ja sam sutio da ne bih izazvo svadju, a i njen zarucnik (mislim na suputnicu) nije imao pravo glasa. Sve to je unijelo trenje i nezadovoljstvo, pa je putovanje ispalo manje ugodno i odmarajuce od onoga kako je moglo i trebalo biti. Sto se moze.

Dakle puno prevezenih kilometara, u prosjeku oko 300 na dan: izmedju 3 i 5 sati voznje, ovisno o cesti. A ceste su djelomicno asfaltirane, ali veci dio je onih makadamskih, ali jako dobrih: vozi se i po 100 na sat bez ikakvih problema. Bijela cesta se puno bolje uklapa u krajolik nego crni asfalt. I tako su kilometri promicali, pejzazi se cesto mijenjali. Pustinja, savana, kras, pa onda svako toliko neka planina koja strsi iz ravnicarskog terena. A bez da ste usli u neki nacijonalni park mozete vidjeti zivotinje u potpunoj slobodi, neposredno uz cestu. Zirafe, zebre, antilope, pa cak i slonove. Nisam moga da ne uslikam cestovni znak koji upozorava na slonove koi prelaze cestu. Naravno da smo posjetili i razna mjesta namjenjena upravo za safari. Najvaznije je nacionalni park Etosha, medju 4-5 najpoznatijih mjesta tog tipa na svijetu.

Bogatstvo Namibije su i njene etnicke skupine; Busmani, Herero, Himba, Bantu i mnogo drugih. Razlicita lica, boja koze, obicaji, kultura i tradicija, nacin zivota. Posjetili smo nekoliko domorodackih sela gdje ljudi zive kao prije stotine godina, polugoli, u kolibama od slame ili blata. I tamo doista zive, nisu tu samo da bi bili atrakcija za turiste. Da ne zaboravim i bijelce, pretezno Njemackog podrijetla, ali ima dosta i Afrikanera. Oni zive u gradovima koji podsjecaju arhitekturom na neka Njemacka mjesta, jer su Njemacki kolonizatori gradili po njihovim uzancama.

Krajem osamedesetih godina bio sam na jednom sindikalnom putovanju u Spanjolskoj. Mnogi od vas ne znaju kako su izgledali ti izleti koje je organizirao sindikat: gradski autobus za putovanje od par tisuca kilometara, polubjedni smjestaj, ali sve prilicno jeftino, prihvatljivo za radnicku klasu, koja je na taj nacin dobivala osjecaj uzdizanja u vise klasne slojeve. Sve je trajalo oko 7 dana, a jedan od njih smo proveli i u Barceloni i vidi vraga, bas taj dan je na programu bila jedna korida, a ja normalno nisam mogao odoljeti da je ne vidim. I danas se prilicno dobro sjecam predstave koja je bila prilicno uzbudljiva. Navijao sam za bikove i jedan od njih je zakacio rogovima torera i raskrvario ga. Nakon toga nisam navijao vise ni za koga. Sve skupa mi je ostavilo dubok utisak, ali nisam imao tocno odredjen stav prema borbi sa bikovima; ni za, ni protiv.

Pocetkom ovog mjeseca sam se opet obreo u Spanjolskoj, da budem precizniji u Valenciji. Vrlo ugodan boravak u iznenadjujuce lijepom i interesantnom gradu. Zanimljivo je da sam i ovoga puta potrefio na koridu. Subota popodne, oko 6 i pol. Cijene mjesta na tribinama ovise o tome da li je pozicija na suncu ili je u sjeni; ova zadnja kosta vise. Ostao sam iznenadjen cinjenicom da sam karte uspio kupiti neposredno pred pocetak borbi. Kako nema puno mjesta u Spanjolskoj gdje se odrzavaju borbe s bikovima, u nekim gradovima su zabranjene, ocekivao bih da je sve puno unaprijed rasprdano i da je tesko nabaviti ulaznicu. Suprotnost koju sam nasa vjerovatno znaci da popularnost ove tradicije s vremenom opada i da je sve vise ljudi protivno ovoj krvavoj borbi izmedju covjeka i zivotinje.

Na rasporedu je bilo sest borbi, znaci na kraju je svoju kozu u areni ostavilo 6 bikova. U biti ne postoji nacin da bik prezivi: cak i da pobjedi u borbi, na kraju bi bio ubijen. Kako je bik ipak malo prejak u odnosu na covjeka, prvo ga dva puta raskrvare ubodom koplja u ledja, sto se obavlja sa konja. Zatim mu u vrat zabodu i 4 mala koplja od kojih jos dodatno iskrvari i tako pocne gubiti snagu. U svemu tome je najvaznije da se bik brzo umara i kako je povrijedjen u vrat, ne uspijeva vise drzati glavu dovoljno visoko, a i pogled mu je zamucen. U takvim okolnostima predstavlja puno manju opasnost za matadora, koji mu se suprostavlja sa crvenim plastom, izvodeci razne figure. U jednoj dobroj borbi sve to izgleda kao neka vrsta ritualnog plesa i gotovo da je i prihvatljivo jer ima neku vrstu umjetnickog i estetskog odraza. Ali kada torero nije na visini zadatka, sve postaje jako mucno za gledatelja. Na kraju borbe matador zabija u vrat bika ritualni mac. Taj mac bi trebao dosegnuti srce i uciniti da bik brzo iskrvari i ugine bez puno mucenja.

Ali se to ne dogodi uvijek. Da bi mu zabio mac u vrat, matador mora prakticno stati ispred njegovih rogova i odmah se vidi da nemaju svi dovoljno hrabrosti za taj izazov. U prvoj borbi, prvi pokusaj je zavrsi tako da se mac odbio od bika; ocito je pogodio kraljeznicu. Tek u cetvrtom pokusaju je bik ubijen, a torero je bio dobro izvizdan od publike. Izasao je van pognute glave i posramljen, dok su bika lancima zakacili za rogove i izvukli ga iz arene tegleci ga sa dva konja. Iza njega je ostao dugacki krvavi trag, koji su nakon toga ocistili i prekrili s pijeskom s kojim je poplocena sama arena.

Zakljucak: ovo je druga korida kojoj sam prisustvuvao, a mislim da ce bit i zadnja. U svakom slucaju, ako vam se ukaze prilika, iskoristite je: dozivljaj je puno drukciji i intenzivniji nego onaj kada gledate koridu na televiziji.

Kada sam poznanicima i kolegama u uredu rekao da idem na otok Mafia, dobar dio njih me je pitao: ides na Siciliju? Ha, ha, italijani se odmah prepoznaju i asociraju. Ali ovaj puta su pogrijesili; radi se o malom otoku, otprilike 60 puta 30 kilometara, u Indijskom oceanu koji pripada Tanzaniji. Jos uvijek turisticki malo poznat i posjecen. Vecina turista odabire ovo odrediste zbog diving-a, odnosno dubinskog ronjenja, jer je dno vrlo bogato koraljima i ribom. Ja ne spadam u ovu grupu, pa je razlog kako sam zavrsio ovdje malo opsirniji. Jedan prijatelj iz Zenice mi je pocetkom januara, odmah iza Nove godine, poslao jedan PPS koji opisuje ljepote Sokotre, otoka koji pripada Jemenu i ima vrlo bogatu i posebnu vegetaciju. Kako je ovaj period, kraj zime, moj omiljeni za putovanja, odmah sam usvojio ovo mjesto kao buducu destinaciju. Ali su se stvari zakomplicirale jer Jemen nije bas potpuno sigurno mjesto i avionske veze su izuzetno rijetke, a Italija je medju zemljama koje su ih obustavli. Kako sam s mislima vec bio u zoni, slijedece moguce mjesto je bio Oman, malo sjevernije od Jemena. Tamo postoje dvije glavne destinacije na moru, ali ni jedna me nije previse inspirirala.

Na kraju sam otkrio Mafiu, mjesto za koje prije nisam bio niti cuo. Jedan tip, kojeg u kontaktima na Facebook-u ima jedan moj prijatelj, je stavio slike sa ovog otoka i odusevljeno opisao svoj boravak. Uspio sam se uvaliti medju njegove kontakte i nakon sto smo se culi preko telefona, odluka je pala. Odrediste je otok Mafia, resort Butiama Beach. Samo 7 bungalowa, utonuo u palme, sa lijepom pjescanom plazom. Odmah se ispostavilo da ce put biti dug i naporan, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o sedmodnevnom odmoru. Iz Italije nema direktnog leta za Dar Es Salam, glavni grad Tanzanije, pa sam odabrao let sa Egypt Air, s presjedanjem u Kairu. Nakon dolaska u tanzanijsku prijestolnicu, cekao sam vise od 3 sata da bih se prebacio na otok sa malim, elisnim jednomotorcem koji prevozi samo 12 putnika. I tako sam se nakon malo manje od 24 sata puta obreo na Mafii.

Puno njih na mom mjestu bi upotrijebilo izraz Raj zemaljski. Ja jednostavno nemam obicaj koristiti tako jake pridjeve, ali nismo daleko od pojma. Mala kucica u tradicijonalnom stilu, sa nadkrovom pokrivenim palminim liscem, sa verandom na kojoj se izmedju ostaloga nalazi i mreza za spavanje. Pogled direktno na more, oprostite ocean, koji je na udaljenosti manjoj od pedeset metara. Dokle seze pogled palme i egzoticne biljke koje ispunjavaju zrak i nozdrve jakim i ugodnim tropskim mirisom. Provesti ovdje sedmicu dana znaci dobro se odmoriti i napuniti akumulatore do vrha. Glava je prazna, bez misli, gotovo stanje nirvane sto ubrzani ritam zivota vise ne dozvoljava.

Na zalost, jedna stvar nije isla kako je planirano. Na sajtu Butiama Beach govore o morskom psu kitu, na engleski whale shark, koji se moze ne samo vidjete, nego se s njim moze i plivati i igrati u neposrednoj blizini resorta. Radi se o morskom bicu koje je dugacko preko 10 metara, pa mozete zamisliti koji je to dozivljaj biti u njegovoj neposrednoj blizini i dotaknuti ga. Normalno se nalazi u toj zoni od 11. do kraja 3. mjeseca. Na zalost, ove godine je zadnji puta bio vidjen na samom pocetku veljace i tu sam ostao kratkih rukava, ali mi je ostao dobar razlog da se jednog dana vratim na isto mjesto.

U mom prvom postu sam istaknuo da sam uspio doci do dobre love, pa vam danas zelim reci kako. Malo da se pohvalim, a mozda i da dam kakvu ideju nekome od vas tko trazi izvore dodatne zarade. U vezi sa hvalom, dosao mi je u glavu onaj vic kada je Mujo zavrsio na pustom otoku sa Klaudijom Sifer. Imali su puno hrane i kako nisu imali sta drugo da rade, glavna zanimacija je bio seks, ali je Mujo uvijek nekako bio tuzan. Pita ga Klaudija zasto je tuzan, sta mu fali, ima za jesti i piti, tuca poznatu zensku. Kaze joj Mujo: fali mi Haso, da mu se pohvalim.

Ajmo natrag na temu. Ako se dobro sjecam povezao sam se na Internet 1997. Sta ce musko, nego prvo da pogleda mjesta sa slikama za odrasle. Gledam i vidim puno benera koji pozivaju da se upise u razne sajtove tog tipa. Produbim malo tematiku i shvatim da sajtovi na placanje placaju webmastere da im dovode posjetioce. I tako ja otvorim prvi sajt za odrasle, pokradem malo slika, slozim malo teksta, nadjem par sponzora i stavim njihove benere. Da bi netko klikao na bener mora netko prije doci u posjet. Pa se tako dam i u proucavanje marketing strategije, plasmana u pretrazivacima i krenem u promociju sajta. Sve to u ne u ne vise od mjesec dana. U to vrijeme je bilo puno sponzora koji su placali po kliku, pa je covjek mogao i varati, sam klikajuci na banere, ali su to bile sitne pare. Prodju 3 mjeseca i evo prvog ceka na nekih 30 dolara. Ja sretan ko malo dijete. To me stimulira na daljnji rad. Nakon 9 mjeseci rada uspijem doci do mjesecne zarade od 2500 dolara, vise nego sto je bila moja placa u to vijeme.

I tako sam poceo. Nakon toga je zarada isla gore, dole, ovisno o mjesecu, ali se ta vrsta sajtova toliko namnozila da sam shvatio da ce sve to imati svoj kraj. Samo da naglasim da i danas imam par adult sajtova, ali ne nosi gotovo nista. U potrazi za zamjenom za ovaj tip zarade, prvo sam probao Googleov AdSense. Stavis mali kod koji pokazuje reklame za druge sajtove i svaki puta kad netko klikne zaradis koji cent. I danas to koristim vise iz navike, ali je zarada slaba. Najvise sto sam uspio napraviti je oko 300 dolara u mjesec dana, ali je prosjek znatno manji.

Negdje oko 2004. mi je sjekira upala u med. Trazeci sto bi se jos moglo reklamirati i prodavati naletim na casino online. Upisem se kod jednog sponzora, postavim stranice sa pozivom na igranje i reklamiram na sve moguce strane, da bih se sto bolje plasirao na Google-u. U medjuvremenu sam naucio da su daleko najbolji posjetioci oni koji traze ono sto prodajes preko trazilica. Kada dodju gotovo si siguran da ce se prodati ono sto nudis. Ali treba se plasirati na prvu stranicu sa rezultatima pretrage. Kada sam poceo sa casinom konkurencija jos nije bila tako jaka, a i sistemi plasmana su bili puno jednostavniji i lakse shvatljivi.

Rezultat svega, lova do krova. Sponzori daju odredjeni postotak koji se krece od 25 do 40 posto od onoga sto igraci izgube, a cesto se gubi doista puno. Imam jednog igraca iz Kanade koji igra vec preko 4 godine i u to vrijeme je izgubio preko 200 hiljada dolara. Za nevjerovati, ali je istina. Ne pozivam vas na igranje, ali ako hocete pogledati jedan od mojih casino sajtova, imam ih puno, kliknite na link i vidite kako to izgleda. Nista posebno, malo poznavanja HTML jezika i malo maste u pisanju teksta. Daleko najveci rad se krije na plasmanu u trazilicama, ali ako se uspije onda je svaki utroseni sat jako, jako dobro placen.

Ali se nisam zaustavio na tome. Sve stvari imaju svoje slavne momente i svoj pad, pa uvijek nastojim pronaci nesto novo, razlicito, investirati moje vrijeme u razne aktivnosti, pa ako jedna sepa, nadati se da ce druga ici bolje. Tako sam nasao jos jedan pristojan izvor zarade, ne bas kao casino, ali o tome u slijedecem postu; ovaj postaje predugacak, a nitko ne voli puno citati, a niti ja puno pisati.

U Italiji 15. avgusta je Feragosto, drzavni praznik i u to vrijeme tradicijonalno gotovo sve firme zatvaraju vrata bar na tjedan dana, a zaposleni krecu na godisnje odmore. U praksi to znaci da ti poslodavac moze odrediti kada ides na ferije, sve uz pristanak sindikata koji su vrlo jaki. Vec par godina nisam bio u Hrvatskoj gdje imam dosta prijatelja i nesto malo i rodbine, pa kako svi navajulju da dodjem, tako je bilo odluceno, uz blagoslov moje Fate (ne znam zasto se ljuti kad je tako zovem): idemo dva tjedna na Jadran, koji se talasa (i tamo se odmara radnicka klasa, a bogami se moze pronaci i pokoji bogatas kako cemo to vidjeti i nastavku teksta).

Prva sedmica u Rijeci koju dosta dobro poznajem jer sa tamo cesto boravio kod strica, Ovaj puta sam bio ugoscen kod njegovog sina, to jeste mog bratica. Zivi u jednom neboderu sa kojega puca predivan pogled na Kvarneski zaljev. Po noci je bio i pun mjesec i njegov odsjaj u moru je doista izgledao magicno, k’o iz price sta bi kod nas rekli. Pretezno smo vrijeme provodili na moru, predgradju Rijeke koje se zove Zurkovo. Na samo 15 minuta od centra grada se mogu naci prekrasne sljuncane plaze, cisto more, a na pojedinim mjestima ima i dobrog hlada; za mene provesti vise od sat vremena na suncu je neizdrzivo. Nakon kupanja u kakav dobar restoran ili piceriju – po meni pizza nije nista losija nego u Milanu. Sve u znaku opustenosti i razonode, s jednim neugodnim dogadjajem. Vracamo se jedan dan sa plaze (vidi vraga, bio je 13., subota) i vec iz daleka vidim da je staklo od suvozaca na mom starom Aksentu razbijeno. Vjerovatno je tip vidio talijansku registraciju i mislio da sam se zaustavio na kupanje i da je auto bar pun kofera, ali unutra nije bilo nista. Sva sreca uspio sam naci dobrog autostaklara koji mi je brzo i po povoljnoj cijeni stavio novo staklo.

Prosli mjesec sam proveo petnaestak dana u Juznoj Africi. Supruga i ja, bracni par iz mjesta gdje zivimo i jedan stariji gospodin od sedamdesetak godina cinili smo grupu. Krenuli smo iz Milana sa etijopskom avio kompanijom sa presjedanjem u Addis Abebi, glavnom gradu Etijopije, i nas konacni cilj je bio Johannesburg. Na aerodromu smo uzeli auto u najam i proslijedili prema sjeveru prosavsi panoramsku cestu, posjetili nacionalni park Kruger gdje smo ostali 4 dana na foto safariju. Obozavam safari i to su mi bili najljepse provedeni dani na ovom putovanju, ali imam primjedbe.