Svijet oko nas

Ciao svima od jednog bosanca iz Italije

14.06.2016.

Albanija

Sviđaju mi se mjesta koja još uvijek nisu postale jake turističke mete. Među njih bez daljnjega spada i Albanija. Tamo je komunistički režim vladao do početka devedesetih godina i o turizmu se nije niti pričalo. Nakon njegovog pada i demokratskih promjena Albanija je imala velikih društveno ekonomskih problem i išla je naprijed prilično usporenim korakom. Zadnjih desetak godina stvari su se počele konačno sređivati i danas je to zemlja koja se snažno približila europskom nivou, ali je turizam i dalje ostao prilično nerazvijen. Nešto veća prisutnost inozemnih gostiju se ima na jugu zemlje, u morskim ljetovalištima. Ja sam s društvom, bili smo dva para, izabrao jedno putovanje od 7 dana sa 6 noćenja.

Stigli smo na aerodrom u Tiranu u utorak, oko 9 sati. Dočekao nas je vodič s autom, velika Toyota s pogonom na sva 4 kotača. Krenuli smo prema Skadarskom jezeru. Nakon otprilike 2 sata smo se zaustavili u jednom seoskom turizmu gdje smo imali prvi susret s albanskom kuhinjom. Fenomenalno! Burek, koji nema veze s onim što mi nazivamo tim imenom, kobasice, pršut, paprike punjene sirom, razni kiseliši, gljive na žaru, sirevi, svinjski odresci i kozlić na žaru. Ne bih mogao reći što je bilo bolje. Kvalitet sastojaka onaj koji smo već zaboravili; ono što kupujemo po našim dućanima vrlo često nema puno veze s pravom hranom. Sve servirano kao da se nalaziš u nekom jako dobrom i skupom restoranu, uključujući i odlične slatkiše. Sve je bilo doista odlično, ali nam je još više prijalo kada je došao račun: oko 400 kuna za 5 osoba, 80 kuna po osobi. Cijelo putovanje je bilo takvo. Gastronomski specijaliteti po izuzetno niskim cijenama. Ne preporučujem osobama koje imaju problema s tjelesnom težinom.

To večer smo proveli u Skadru i sutradan nastavili prema sjeveroistoku. Nakon otprilike 2 sata vožnje ukrcali smo se na trajekt koji vodi preko umjetnog jezera Koman. Predivna priroda i fjordovi kao u Norveškoj (nisam nikada bio, ali sam ih vidio na televiziji). Nakon toga još dva sata u auto da bi stigli u Valbonu, nacionalni park. Planinsko okruženje i još uvijek su neki vrhovi bili pod snijegom a prisutan je i jedan ledenjak. Tamo smo prespavali u seoskom turizmu i za promjenu super jeli. Slijedeći dan smo prešli na Kosovu i otišli do Prizrena. Čim se pređe granica uočava se razlika: Kosovo je bez sumnje ekonomski razvijenije od Albanije. Kuće su ljepše i bolje održavane, ceste bolje s manje rupa, a ono što je zapanjujuće jeste da su cijene još niže nego u Albaniji. Naš vozač je tamo uzeo benzin jer košta manje. Za ručak smo uzeli čevapčiće, pivu i kavu, i platili smo 15,10 euro za 5 osoba (ne znam kako, ali je njihova valuta euro). Nevjerojatno. Sreli smo i po kojeg srbina i albanca koju se govorili srpski i s kojima smo mogli komuniciati. Jedan nam je rekao da je Prizren najljepši grad na Balkanu. Nakon što smo tamo proveli par sati, gotovo da bih se mogao složiti s njim. Interesantno je da su ulice pune zastava: uz onu kosovsku je uvijek uparena i ona albanska.

Autoputom smo došli do Kruje gdje smo prespavali. To je grad iz kojega potječe Skenderbeg, albanski junak koji se je borio protiv Turaka. Posjetili smo njegov muzej i obnovili naše znanje iz povijesti. U biti je albanska povijest vrlo slična onoj bosanskoj; i jedni i drugi su bili 500 godina pod turcima i iz tog perioda potječe veliki broj muslimanskog stanovništva, onog autoktonoga koje je promjenilo religiju da bi plaćalo manje poreza. Uz to je i jezik pun turcizama, kao na primjer peškir, jorgan, tepsija, a i šećer je turska riječ. Produžili smo prema Beratu, gradu pod zaštitom UNESCO-a. Zovu ga i gradom tisuću prozora (tu smo se šalili i spominjali, XP, Vista, 7 i ostale operativne sisteme Windows od Microsoft-a).

Dan iza smo posjetili arheološko nalazište Apollonia i susjedni pravoslavni manastir Ardenice, a zatim produžili prema Vlori koja se nalazi na moru i gdje smo se htjeli i malo okupati. Prvo popodnevno kupanje, odmah nakon smještaja u hotelu, je bilo popraćeno s puno vjetra. Plaža je bila pješčana, od onih gdje se treba nahodati dok se dođe do dubine gdje se može plivati. Sutradan ujutro smo promjenili mjesto i ostali nekih par sati na moru, ali vremenske prilike nisu išle u našu korist i prije podneva smo krenuli prema Tirani. Usput smo se zaustavili za ručak u Draču, najvećoj albanskoj luci.

04.10.2015.

Kopenhagen

Kada sam prvi puta letio za New York, išao sam sa SAS-om (skandinavska aero kompanija) i mijenjao sam zrakoplov upravo u Kopenhagenu. Zračna luka mi je ostala u sjećanju. Došao sam iz Milana i trebao sam ići na gate za New York. Dva dana s kočijom, četiri dana jahanja i još dva dana pješke. Najveći aerodrom koji sam do tada ikada vidio. Ovaj puta je sve išlo glatko. Bilo je dovoljno izaći, pronaći željezničku stanicu i za pola sata sam bio u centru Kopenhagena. Naime željeznička stanica je zapravo sami centar, a odmh preko puta nje je famozni zabavni park Tivoli. Kako je to i običaj, ti je odmah i podzemna željeznica. Tri stanice i bio sam u blizini mjesta gdje ću pretežno samo spavati u slijedeća 4 dana. Još je ostalo nekih 15 minuta pješke i stigao sam.

Neobičan smještaj, ovaj koji je moja supruga izabrala preko AirBnB-a. Barka od nekih 12 metara usidrena u improviziranoj luci zajedno s još nekih dvadesetak plovila: svi služe za stanovanje i sumnjam da ikada isplove. Jeste barka, ali ima i svoju adresu, ulica i broj, a kako se to pristoji svakom brodu, ima i ime. Subota je popodne, sunce se probilo između sivih oblaka i svi su vani; piju pivo ili bijelo vino, a i pokoji roštilj je upaljen. Pri dnu mola je privezan naš ploveći apartman. Odmah se pojavljuje susjeda, s broda koji je usidren pokraj našeg, s ključem. Pozdravljamo se i uvodi nas unutra. Fantastično. Nekih 50 plutajućih metar kvadratnih. Spavaća soba, kupaona i veliki dnevni boravak s trpezarijom i klasičnom kuhinjom u kojoj ništa ne nedostaje. Tu je čak i stroj za suđe. U frižideru 4 pive s porukom da su za nas; piće dobrodošlice. Hura, to je i Wi-Fi. Provjera veze: funkcionira za bogove. Moja kćer, koja je s nama, je oduševljena; nije očekivala tako nešto na jednoj barci.

Kada smo krenuli iz Milana, na aerodromu smo kupili bocu metaxe sa 7 zvijezdica, onu najbolju; bila je na posebnoj ponudi. Odmah se organizira aperitiv na terasi koja se prostire gotovo po cijeloj dužini barke. Naša susjeda, zgodna dankinja od nekih 25 godina, studentica, nam pravi društvo i prepričava nam svoj život i život u Danskoj, onako općenito. Prvi su dani ljeta, ali smo na prognozi vidjeli da vrijeme neće biti baš najbolje; očekuju nas česte, iako slabe kiše. Ali to popodne je bilo perfektno; sunce, pogled na kanale Kopenhagena, dobro piće i ugodno društvo. Na našoj terasi, kao i na okolnim brodovima sve je puno vazi sa cvijećem i povrćem. Rajčice, paprike, peršin, uzgojeni vlastitim trudom, bez umjetnih gnojiva. Slijedećih dana ćemo otkriti da je bio hrana jako popularna u glavnom gradu Danske.

Što se ima za vidjeti u Kopenhagenu, pitati će netko? Najposjećenije mjesto od strane turista, bar bih ja tako rekao, jeste Nyhavn, stara luka Kopenhagena, pretvorena u turističku atrakciju. Barovi i restorani poredani duž kanala u kojemu se nalazi i pokoji starinski jedrenjak koji uporno prkosi godinama. Posjetili smo i Tivoli, zabavni park, i napravili krug na velikom ringišpilu, koju uz to što se vrti ide i gore dole, distižući visinu od nekih 50 metara, odakle se može uživati u panorami grada. Problem je što ja nosim naočale, a nije dozvoljeno s njima ići na ringišpil. Tako sam ih morao ostavitti u sigurnosnom pretincu i od grada sam jako malo vidio. Unutar parka se nalazi restoran Hercegovina gdje smo odlučili večerati. Preporučujem ovo mjesto svim ljubiteljima balkanske kuhinje: čevapčići, kobasice, krvavice, pite od sira i mesa, sve jako dobro. Odlična boca crnogorskog vranca i čašica šljivovice nakon večere su dodatno pomogli dobrom ugođaju.

Tu su i brojni muzeji. Posjetili smo Carlsberg, nije pivovara (normalno da postoji i ona) nego muzej s brojnim skulpturama i slikama, kako onima iz antičkih vremena, tako i modernim. Nekih 40 minuta s vlakom, van Kopenhagena, se nalazi Louisiana, muzej moderne umjetnosti, više poznat po predivnoj prirodi u koju je uklopljen i koja ga okružuje, nego po umjetničkim djelima koja su izložena. Brojne su i crkve, u nekima se može popeti na zvonik u uživati u pogledu, i razne zgrade koje zaslužuju posjet, kao na primjer gradska vjećnica. Obavezno je posjetiti i skulpturu sirene koja se nalazi na ulazu u glavni kanal.

Ono što Kopenhagen razlikuje od ostali gradova jeste Christiania. Radi se o zajednici koju su na jednom od otoka koji čine Kopenhagen, sedamdestetih godina osnovali hipi i koja je aktivna i dan danas. Prostire se na nekih par četvornih kilometara, uronjena u predivnu prirodu i okružena kanalima. Stanovnicu nisu jako brojni, ali posjetitelja ima kao salate. U centralnom dijelu se nalazi neka vrsta trga koju nazivaju Green Light District, s brojnim štandovi gdje se prodaje trava, ona za pušenje. U Danskoj je to ilegalno, ali država tolerira trgovinu u ovoj zoni. A kupaca ne nedostaje. Svi se šetaju ili sjede s bocom pive u jednoj ruci i smotanom cigaretom u drugoj. Brojne su i obitelji s malom djecom. Zajedno s njima i mi smo se osjećali veselo i opušteno. Atmosfera koju treba doživjeti. Skoro da zaboravim. Ako slučajno zalutate u ovaj grad, morate otići na pivu kod Mikkeller-a. Nešto posebno što je s godinama postala prava atrakcija grada zbog piva koje su doista neobične.

Kopenhagen Kopenhagen brod Kopenhagen muzej Kopenhagen Nyhavn Kopenhagen panorama
25.03.2015.

New York

Provesti Božić u New Yorku je bio uvijek moj san. Ni sam ne znam zašto. Možda zbog svih onih američkih filmova koji tretiraju tu temu. U stvari taj blagdan gotovo uvijek provodim doma, s obitelji. Jelovnik je uvijek odličan, ali se ponavlja, roditelji i djeca, i oni uvijek isti. Kada si ih proslavio desetak na taj način, pomalo dosadi. Ali ako kažeš da misliš na putovanje u tom periodu, onda počnu diskusije. Pa zar nije ljepše biti sa svojom obitelji, svi se zajedno nađemo, pa razmjenimo poklone (mrzim poklone)... Zadnji put smo bili odsutni prije ravno 13 godina, 2001. Proveli smo 10 dana u Stockholmu, kod moga bratića, a tamo živi i tetka; gastarbajter. Bilo je fantastično. Božić smo ipak proveli u familijarnom krugu, malo drukčijem nego inače, ali i iz tog razloga i zanimljivijem. A vremenske prilike su nam napravile najljepši mogući poklon: snijeg. Pedest centimetara snijega. Još je bolje to da u dva, tri dana koliko traju blagdani, komunalna služba praktično nije čistila ulice. Kretanje je bilo otežano, ali lijepo. Prošetati uvečer po bijelim ulicama, osvjetljenim gradskom rasvjetom i ukrašenim prozorima na kojima su gorile svijeće, je davalo osjećaj da se čovjek nalazi u nekim drugim vremenima. Kao u bajci.

I tako smo prošle godine Božić proveli preko velike bare. 4 noći na Manhattanu. Da bi se osjećali što više kao domaći, odlučili smo ne odsjesti u hotelu, nego iznajmiti stan, u srcu East Village; jezgri umjetničkog New Yorka. Jedna garsonjera s bračnim krevetom, kuhinjicom i odvojenim sanitarnim čvorom. Wi-Fi veza na Internet uključena. Čim smo ušli u stan, odmah sam uočio jednu sličnost sa Švedskom, ali i ostalim sjevernim zemljama: nema roletna, niti škura. Na prozorima samo zavjese, jedne dnevne lagane i prozirne, a iznad njih dodatne, teške, za noć. Na stranu vremenska razlika od 6 sati, koja je sigurno imala svoj utjecaj, ali sam se svako jutro budio s prvim zrakama svjetlosti, što mi se jako dopadalo. Iako bih se nakon toga okrenuo na drugu stranu i nastavio bar do 8 sati. Prije 9 Velika Jabuka još spava, kako smo to ustanovili prvo jutro.

Nedjelja je. Ulice su puste, atmosfera bajkovita, sve zatvoreno. Prohladno, negdje oko nule. Nebo pokriveno s jednoličnim, sivim oblacima. Nijednog bara gdje bi popio jednu jutarnju kavu, pa makar i onu američku. Na sreću put nas vodi preko jednog trga gdje se sprema nedjeljna tržnica. Prodavači su tek stigli i postavljaju klupe, a neki već i slažu robu koju će ponuditi kupcima. Na jednom mjestu se prodaje svježe iscjeđeni sok od jabuke. Evo zašto se zove Velika Jabuka; područje je izuzetno bogato plantažama ovog voća. Nešto manje od litre soka 7 dolara. Skupo, ali je sok doista fantastičan. A uz to je i zdraviji od kave. Prolazimo kraj jedne zgrade čija se slika nalazi na jednom albumu Led Zeppelina. U toj zoni je snimljen i jedan video Rolling Stonesa. Obožavam i jedne i druge. Moja generacija. Konačno nalazimo otvoren jedan lokal gdje se može konzumirati famozni njujorški brunch. Kombinacija doručka i ručka, u kasne jutarnje ili rane popodnevne sate. Uz to se pije sidro, sok od pogodite čega: jabuke. Postoji i alkoholna verzija, otprilike kao i piva.

Ovo nije moj prvi posjet ovom gradu pa tako preskačem glavne znamenitosti i ciljam prema onim novima, koje nisu postojale kada sam ga posjetio zadnji put. High Line je stara željeznička pruga, koja se nalazila na vijaduktu i prolazila između zgrada, koji puta na samo par metara od prozora. Mora da je bilo uživanje živjeti tamo. Sada su je pretvorili u šetalište s kojega se ima lijepi pogled na West Village, onako s visoka. Dok na ulicama sve vrvi od života i prometa, ti se gore osjećaš kao neki mali bog koji sve to promatra. Ground Zero je bila slijedeća meta. Tamo gdje su nekada stajali blizanci, danas se nalaze dvije rupe, ne znam kako bi ih drukčije definirao, u kojima teče voda. Po rubu su ispisana sva imena osoba koje su tamo tragično završile svoj život. Mjesto me je duboko ganulo, a i dvije suze su sišle niz obraz. Na tom istom mjestu, one iste godine kada su srušeni, nalazio sam se na 300 metara visine i uživao u panoramskom pogledu na New York.

I tako su prolazili dani u šetnji, razgledanju i fotografiranju. Isprobavanju raznih restorana. Ne postoji tipična njujorška hrana, ali se mogu naći sve kuhinje svijeta. Nekako smo pretežno objedovali u japanskim restoranima. Posjetili smo i restoran famoznog kuhara-putnika Bourdaina. Ugodna atmosfera, dobra hrana (ja sam uzeo krvavice koje nisam jeo bar dvadeset godina), cijena prihvatljiva i očajna ekspreso kava. Nije mi jasno da se tako nešto može služiti u restoranu koji ima određeni ugled. Božićna atmosfera je bila prisutna svugdje, a možda se najviše osjećala u Rockefeller centru. Bezbrojna gomila ljudi, oni koji se šeću, naizgled bez cilja, drugi koji kližu. U blizini je i robna kuća Saks, na čiju fasadu su projecirali razne svjetlosne efekte.

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jeste Rooftop bar (na vrhu krova), na Fifth Avenue (kućni broj je 230, ako netko odluči ponoviti moje iskustvo). Liftom se popne na zadnji kat s kojeg se pristupa na krov preko stepenica. Na zadnjem katu je Penthouse bar. Da nisam bio sa suprugom, nisam siguran da bi uopće izašao na krov (poslije bi mi bilo žao). Na krovu bar, stolice i vanjsko grijanje na plin. Atmosfera surealna: izmaglica sa sitnom kišom. A okolo neboderi, osvjetljeni: 360 stupnjeva prekrasne panorame. Nakon fotografiranja, selfi uključeni, sjeli smo pod jedan gazebo. Naručio sam koktel, jedini adekvatan za tu priliku: Manhattan. A kada je iz zvučnika krenula pjesma posvećena gradu i začuo se glas Frank Sinatre, jednostavno sam se rastopio.

Ground Zero Rockefeller centar, New York Noćna panorama
12.11.2014.

Piemonte - Italija

Ljetni godisnji odmor, kako vecina njih misli i kaze, da bi se odmorilo od prethodnog perioda i da bi se napunili akumulatori za predstojecu jesen i zimu. Kod mene je slucaj malo drukciji: cim zavrsi ljetni odmor, imam potrebu za jednim dodatnim. Naviknem se da ne radim nista i tesko mi je nakon toga zapoceti sa svakodnevnim aktivnostima; to jeste treba mi odmor od odmora. Tako ja vec u toku kolovoza intenzivno razmisljam gdje u rujnu. Nesto kratko i blizu, broj dana godisnjeg odmora nije neogranicen, a i novac bas ne raste na susjednom drvetu. Ove godine, kriza je, samo jedan week-end. Jedna noc van doma pomaze da se osvjezi realnost, a i stari latini su govorili da promjena godi: u potpunosti se slazem. Moja supruga je pravi ekspert u organiziranju putovanja i boravaka. Nije ni cudno, ima fakultetsku diplomu iz organizacije.

Odabrali smo Piemonte, talijansku pokrajinu koja se nalazi na stotinjak kilometara od Milana, u smjeru Francuske. Na nekih 30 kilometara od Torina, glavnog grada pokrajine, nasli smo smjestaj u pravom pravcatom dvorcu iz srednjeg vijeka. Samo je dio renoviran, onaj gdje odsjedaju gosti. Ostatak je u prilicno derutnom stanju. Zdanje je veliko i treba puno novaca da bi se sve uredilo. Uronjen je u prirodu: s jedne strane bogata suma, s druge pasnjaci s ovcama. Seoski ambijent koji ja jako volim, za razliku od grada. Nekih 90 eura za nocenje s doruckom, je vrlo postena cijena za jedno takvo, ipak ekskluzivno mjesto. U dvorcu je postavljena neka vrsta izlozbe starih slika, zemljopisnih karti, kucanskih predmeta iz davnina, pa je tako u neku ruku i mali muzej.

Normalno, cilj nije bilo samo prenociste, nego razgledanje znamenitosti i ljepota tog kraja, a dvorac nam je sluzio kao polazna baza za ta dva dana. Torino je nekada bio glavni grad Italije i u njemu je bilo sjediste kraljevske dinastije Savoja koji su u okolici grada izgradili niz ljetnikovaca i odmaralista gdje su provodili vrijeme. Jedan od dvoraca je u gradicu Rivoli, na vrhu brezuljka, kako se to pristoji kraljevskom dvorcu, odakle se pruza predivan pogled na okolicu. U centru grada sam pojeo jedan sladoled, rekao bih najbolji koji sam ikada okusao. Put nas je zatim odveo u neka manja mjestasca, ali svako od njih ima svoj srednjovjekovni centar, svoju povijest.

Glavna znamenitost koju smo zeljeli vidjeti jeste manastir San Michele. Jednosmjerna, uska cesta nas je dovela na visinu od oko 900 metara, gdje se na rubu jedne litice ponosno uzdize gradjevina samostana. Tesko je opisati velicanstveni dojam koji ostavlja na posjetioce, kako izvana, tako i iznutra, ali se nadam da prilozene fotografije bar djelomicno u tome uspijevaju. Ali ono sto je najzanimljivije jeste da ovaj manastir jedan od sedam posvecenih arkandjelu Mihaelu i da se svi oni nalaze na jednoj liniji koja spaja onaj najzapadniji, odnosno najsjeverniji u Irskoj, s onim najistocnijim, odnosno najjuznijim, koji se nalazi u Izraelu, na planini Karmel. Fascinantno!

Nakon tog glavnog dogadjaja put nas je odve prema francuskoj granici, u predalpski dio. Dugacka kotlina sa slapovima na skoro svakom koraku i rijekom koja tece po sredini udoline. Htjeli smo posjetiti jednu od najstarijih crkvi u Italiju koja se nalazi u tom podrucju, ali je na zalost bila zatvorena. Ugodno proveden kraj tjedna, ali tada jos nismo znali da cemo se za otprilike mjesec dana opet naci u Piemonteu.

Ovaj puta je izlet bio kulinarske prirode. Okolica grada Alba, nesto juznije od Torina, je famozna u cijelom svijetu kao mjesto gdje se skupljaju najbolji bijeli tartufi. Prilika da ih okusamo je bio posjet mojih rodjaka iz Svedske koji su poznati gurmani i obisli su neke od najboljih restorana na svijetu. Bili su zadovoljni s mjestom koje smo izabrali, tartufi su bili odlicni (puno su bolji od onih obicnih, crnih, a i kostaju puno vise), a i vino koje smo pili je bilo super. Barolo je crno vino, jedno od najpoznatijih talijanskih vina i grozdje od kojeg se pravi raste upravo tamo gdje je restoran u kojem smo proveli ugodno nedjeljno popodne. Sve je bilo super, ukljucujuci i racun na kraju rucka, mislim super visok, ali samo se jednom zivi.

Linija arkandjela Mihaela Dvorac u Rivoliju Manastir San Michele Pogled u dolinu
14.04.2014.

Angkor

Mnogi od vas vjerovatno po prvi puta cuju ovo ime, ali u stvari znaju o cemu se radi; to su  arheoloski ostatci stare kmerske civilizacije od prije otprilike tisucu godina, koji su u medjuvremenu uvrsteni i u svjetsko nasljedje UNESCO-a. I oni kojima arheoloski spomenici nisu neka strast, vjerovatno su vidjeli Tomb Raider s Angellina-om Jolie koji je bio svjetski hit: jedan dio scena je sniman upravo tamo. Tamosnji turisticki radnici iskoristili su prisutnost jedna velike filmske zvijezde u propagandne svrhe, pa vam tako u obliznjem Siem Reap-u, gradu gdje odsjedaju svi posjetioci Angkora, sluze koktel Tomb Raider, koji je kreiran u toku snimanja filma. Ako ste stoti koji ste narucili koktel, dobivate jos jedan besplatno, a ako ste pet tisuciti, vasa je nagrada od 100 dolara. Ja i supruga smo ih popili 4, ali nismo uletili u magicne brojeve (pice je dobra i mogu ga preporuciti).

Angkor se proteze na ogromnoj povrsini od nekoliko tisuca hektara i u njegovom sklopu se nalaze desetci hramova iz doba procvata kmerske civilizacije. Kako je religiozni utjecaj u to doba bio podjeljen, neki od njih su podignuti u cast najistaknutijih hinduskih bogova Visne (drugo ime mu je Krisna) i Sive, a drugi slave budizam. Konstruktivni princip je svima isti: koristili su velike kamene blokove od kojih su slagali gradjevine (kao Lego kocke), a zatim su uklesivali reljefe koji se protezu na vise blokova. Sve to daje utisak da se radi o nekom gigantskom puzzle-u. Kamenje je s vremeno dobilo patinu, a i mnogi hramovi su obrasli jer se nalaze u dzungli, tako da je ugodjaj pomalo mistican, na  stranu prisustvo hordi turista iz cijelog svijeta. Najbrojniji su francuzi pod cijom se upravom Kambodza nalazila desetljecima.

Proveo sam tri dana u razgledanju "rusevina", kako bi to oni cinicniji nazvali, koje jasno daju do znanja visoki tehnoloski i kulturni nivo tog naroda prije deset stoljeca. U usporedbi s Europom iz tog perioda, radi se o zavidnom nivou koji ce Europa dostici tek niz stoljeca nakon toga. Lunjajuci medju gradjevinama i reljefima gotovo da se osjeca prisustvo duha samog naroda. Nametnulo mi se jedno pitanje: kako to da su tada bili puno napredniji u odnosu na nas, a danas su prilicno nazadniji, ako se to moze tako pojednostavljeno izraziti? Sto je dovelo do toga da su ti hramovi s vremenom jednostavno napusteni i zaboravljeni; obrasli u dzunglu cuvali su svoje tajne ne do tako davno. Nesto slicno se dogodilo i u Meksiku s hramovima starih Maja i Asteka.

Jedan od razloga njihove propasti i napustanja boravista mogao bi biti sadrzan u rijecima mog gimnazijskog profesora iz filozofije koji je tvrdio da su sve stare civilizacije propale zato sto su se odvojile od prirode i njenih zracenja, neophodnih za zivot i prosperitet ljudskog bica. Gradjevine u kojima su ljudi obitavali prekidale su prirodni tok zraka, kako onih koje dolaze iz zemlje, tako i onih ciji je izvor u svemiru.  Njegova je tvrdnja da su sve takve civilizacije osudjene na propost nakon pedesetak generacija. Objasnjavao nam je da su stari rimljani osjetili instinktivno taj problem i da su poceli izlaziti van gradskih porti (vrata), da bi se vratili u kontakt s prirodom, i da je tako nastao sport. Zamisliti samo kako smo se mi ogradili od prirode, ziveci u neboderima.

I meni je dosla jedan teorija zasto se civilizacija i kultura pomaknula iz tropskih predjela u one umjerenije, sjevernije. U stara vremena covjek je raspolagao s minimalnom tehnologijom da bi se odbranio od vremenski neprilika, prije svega hladnoce. Zato su se sve stare civilizacije razvile u toplim predjelima, gdje se ljudska rasa nije morala puno brinuti oko egzistencijalnih problema, imajuci dovoljno slobodnog vremena da se posveti duhu i umjetnickoj kreativnosti. Dok su oni razvijali kulturu i nauku, na sjeveru su morali zestoko raditi da bi se spremili za zimu: sagraditi si kolibu, nacjepati drva za ogrijev, spremiti hranu za hladne dane. Tako tezak zivot nijeo ostavljao prostora za kulturnu nadgradnju. Taj mukotrpan zivot donosio je iskustva o gradnji, konzerviranju hrane i drugim prakticnim stvarima. Covjek je poceo i izmisljati razne uredjaje kako bi si olaksao zivot i nakon dugog procesa i njegov um se razvio u tom smjeru. To je razlog zasto je danas korak ispred u odnosu na juzne narode.

Angkor Angkor Tom Buda Hram u dzungli
15.12.2013.

Prag

Zadnj put sam bio u Pragu negdje oko 1988., prije nego je pao Berlinski zid. U stvari sam isao na skijanje preko sindikata, pa sam na jedan dan u vlastitoj reziji skocio autobusom do Praga. Bila je zima sa snijegom i prilicno hladno. Ono sto mi je najvise ostalo u sjecanju od tih 7 dana provedenih u bivsoj Cehoslovackoj je bila moja kupovna moc. Sa 200 maraka u dzepu sam se osjecao kao princ, jedini puta sam bio bogat u mom zivotu. Vremena su se promjenile pa sam odlucio da ponovo posjetim Prag, ovog puta kako treba: 4 dana.

Stigavsi na Opcinski trg u potrazi za mojim hotelom vec sam se bio raspametio: fotografski aparat u ruke i skljocaj; nisam uspjevao da se zaustavim. Toliko toga za vidjeti i uslikati. Nakon sto je prtljag ostavljen u hotelskoj sobi uputio sam se u zidovsku cetvrt. Mnogobrojne sinagoge, jedna od njih najstarija u Europi, a kako se priblizavao i Bozic tu su bili i mnogobrojni standovi s raznim suvenirima i prehrambenim proizvodima. Nisam mogao odoliti da ne probam cuvenu prasku sunku: izvanredna, ukusna i socna.

Pravac Karlov most, jedan od simbola Praga. Ispod protjece rijeka Vltava; jako mi se dopadaju gradovi na rijekama. Svjetlost svjetiljki koja osvjetljava most i baca sjenu na kipove svataca, ulicnih umjetnika, prolaznika i onih koji prose, svi ujedinjeni na jednom mjestu ali s razlicitim ulogama. Bez obzira na pretjerano veliki broj ducana sa suvenirima kineske izrada, car jedne setnje u predvecerje prema Karlovom mostu ostaje nezaboravan. Izgubiti se u ulicicama po danu ili po noci je predivno i ima se osjecaj, ili nada, da ce se sresti neko od famoznih prazana, ili neki lik iz njihovih knjiga.

Stari grad sa svojim gotskim kulama i baroknim fasadama poziva prolaznike da sanjaju s otvorenim ocima. To je bio razlog zasto odmah nisam uocio kip Freud-a objesen izmedju dvije kuce; vec je bio sumrak i sanjao sam neka prosla vremena. Valjda je to mastarenje utjecalo na to da mi se praska maskota krtek, to jeste krtica, u prvom trenutku ucini pingvin s ocitim pitanjem kakve veze ima ova polarna zivotinja s glavnim gradom Ceske?

Lennonov zid, od onoga iz Beatlesa, se nalazi u predjelu Mala Strana. Nakon njegove smrti mladi prazani su mu posvetili ovo mjesto da bi ostao u sjecanju zajedno s njegovim naporima za bolji svijet, ali je to isto tako bio i nacin za protestiranje protiv tadasnjeg komunistickog rezima. Iduci prema dvorcu prolazim kraj barova koji sluze absint, pice napravljeno od pelina, obilno koristeno u prethodnim stoljecima od mnogobrojnih umjetnika, pogotovo francuskih, koji su u njegovoj opojnoj moci trazili stvaralacku nit, ili pokusavali zaboraviti. Jos nije podne, ali odlucujem da probam. Cini mi se dva stupnja jace od vode; vjerovatno prilagodjeno zapadnim turistima – mozete slobodno i preskociti.

Sizem u dvorac upravo u trenutku kada je na programu smjena straze. Katedrala je impresivna. U blizini se nalazi Zlatna Ulica, sa malim kucicama gdje su u svoje vrijeme zivjele mnoge famozne osobe; na broju 22 je stanovao Kafka. Stigavsi na dno ulice ukazao mi se Zlatni Prag, kako ga mnogi zovu. Sunce se djelomicno probilo kroz oblake i pozlatilo sve ono sto je covjek izgradio u toku stoljeca, staro i moderno.

Ostalo je jos malo vremena do povratka i to sam posvetio novom djelu grada s nekim izuzetno uspjelim arhitektonskim djelima, interesantnim ducanima i privlacnim barovima i kavanama. Uvjek posjetim i gradsku trznicu. Ovaj puta je to bilo veliko razocaranje. Od domacih, ceskih proizvoda gotovo nista. Sve kinaska roba koju prodaju upravo kinezi kao i u mnogim drugim europskim gradovima. Cini mi se da cu uskoro morati poceti uciti kineski jezik.

Karlov most Lennonov zid Praska sunka Panorama zlatnog Praga
19.07.2013.

Tibet

Ovaj puta izlet, ako ga tako mogu zvati, nije bio planiran bas po mjeri. Prihvatio sam prijedlog 4 osobe koji su vec predvidjeli i organizirali sve: put u Tibet preko Pekinga, s par dana zadrzavanja u Kini da se vidi veliki zid i vojnici od keramika. Nakon sto smo sredili sve detalje, ustanovili smo da je u Tibeto u to vrijeme kisno doba; bilo je kasno da se izvrse izmjene pa je u prtljagu zavrsio i kisobran. Dio Kine koji smo vidjeli nije me nesto posebno odusevio. Glavna karakteristika je da ima jako puno kineza, ha, ha.

U glavni grad Tibeta, Lhasu, smo stigli vlakom za raj (tako mu je sluzbeno ime). Spavaca kola i voznja od 24 sata. Najvisa tocka koju smo dosegli je na gotovo 6000 metara nadmorske visine. Uz svaki krevet se nalaze dvije cijevi iz kojih, na zahtjev korisnika, to jeste putnika, pritiskom na jedan gumb, izlazi kisik. Svi smo imali laganu glavobolju i laganu mucninu u stomaku vec u toku puta i ti simptomi su nas pratili i nakon sto smo stigli na odrediste, slijedeca 2-3 dana. Pritisak u nizini je oko 1 atmosfera, to jeste jedan kilogram po centimetru kvadratnom, nesto na sto je nase tijelo naviklo. Na visini Lhase, od malo manje od 4 kilometra, prosjecni pritisak zraka je oko 0,6 atmosfare. Izgovoris dvije recenice i kod trece izgubis dah (mozda nije lose povesti sa sobom suprugu). Popeti se po stepenicama za samo jedan kat je vec lagani poduhvat. Nakon ovog iskustva doslo mi je jedno pitanje u glavu: oni sto se penju na Everest bez boca s kisikom su ljudi ili nisu? Neshvatljivo mi je da je tako nesto izvedivo.

O ovoj zemlji sam prije ove avanture jako malo znao pa sam tako imao priliku dosta toga nauciti, o njihovoj povijesti,  kulturi i obicajima. 1959. godine su bili “miroljubivo oslobodjeni” od kineza; kovanica je od osvajaca. Zanimljivo je da se ne shvaca od cega su oslobodjeni, jer su u to vrijeme bili samostalni i nisu bili nicija kolonija. Jos je gore onaj termin “miroljubivo”; ubijeno je preko sto tisuca tibetanaca koji prakticno nisu raspolagali s vojskom i oruzjem. Ako vas interesira argument, pogledajte si film “7 godina u Tibetu”; provesti cete jako ugodnu vecer i nesto nauciti. To je sve razlog da nitko ne voli kineze i da ih dozivljavaju kao okupatore. Na gotovo svakom krizanju se nalazi kiosk s policijom, a sve ulice koje pristupaju centru grada su kontrolirane s metal detektorima, nesto slicno sam vidio sami u Jeruzalemu, i policajcima kojima ne treba puno da te pretresu. Tibetanci su poseban narod, jako okrenut spiritualnoj strani zivota i koji ne gledaju puno onu materijalnu. Okupator se brinuo o tome da oni promjene glediste pa su im porusili gotovo sve manastire i samostane i nemilice progonili svecenstvo koje je tradicijonalno jako blisko stanovnistvu. Opce je poznata cinjenica da je duhovni i politicki vodja Tibeta, Dalaj Lama u izgnanstvu.

Posjetili smo glavne znamenitosti Lhase. Potala je ogromna gradjevina koja dominira grad i koja je nekada bila religiozni i politicki centar gdje je obitavao Dalaj Lama, a danas su ga kinezi pretvorili u neku vrstu muzeja. Samo desetak od bezbrojnih prostorija su otvorene za turiste. Jokhang (znaci Budin dom) je manastir u kojem se nalazi jedna od 3 Budine statue napravljene u vrijeme dok je on jos postojao. Norbulingka je ljetnikovac gotovo svih Dalaj Lama i svaki od njih je ima posebni kompleks gdje je zivio. Mjesto odise mirom i spokojem kao da su njihovi duhovi jos uvijek prisutni. Tri dana, od ukupno 7 provedinih u Tibetu, smo proveli u juznom dijelu Tibeta, uzivajuci u prirodnim ljepotama, planinskim jezerima i ledenjacima na 7000 m visine, a posjetili smo u 2-3 religiozna mjesta od odredjenog znacaja, izmedju ostalih i najstariji budisticki manastir u Tibetu koji se zove Sakya.

Ako se netko od vas zaputi tamo, nemojte se iznenaditi nedostatku higijene koji cete sresti na svakom koraku; u nekim samostanima od 7. stoljeca, datuma izgradnje istih, nisu obrisali prasinu i oprali zavjese s ulaznih vrata. Javni zahodi su samo za one s jakim zeludcem (imajte uz sebe uvijek papirnate i higijenske maramice). To sve skupa ni ne cudi jer na toj visini ima jako malo bakterija i sva ta necistoca ne utjece negativno na zdravlje stanovnika.

11.03.2013.

Beograd

Prosli tjedan me je posao, a ne strast za putovanjima, odveo u Beograd. Zgodno je kada se obaveze spoje s ugodnim i koliko god sam se dobro naradio, pronasao sam i par slobodnih trenutaka da bih udahnuo atmosferu grada. Vec izbor hotela koji mi je firma rezervirala je bio odlican znak da ce biti i malo zabave; udaljen nepunih 300 metara od famozen Skadarlije. Odmah nakon sto sam preuzeo sobu u hotelu nakon dolaska s aerodroma, zaputio sam se u sjediste, sad vec bivse, beogradskih intelektualaca i boema. Bilo je vec negdje oko 10 i pol navecer, bio sam pomalo umoran i ne pretjerano gladan. Vise sam trazio nesto za srce i dusu, nego za stomak. Na kraju se izbor ispostavio odlican: restoran Sesir Moj, s neizbjeznom zivom muzikom. Iako je vecer vec bila poodmakla, ili upravo zbog toga, atmosfera je bila ziva i obecavajuca.

Uvalio sam se za jedan stol u kutu, naruci jedan pladanj s narescima i sirom i cetvrt litre vina. Glazbenici su svirali i pjevali, praceni od raspolozenih posjetilaca restorana, a zvuci su se blago razlijegali i razvedravali sve prisutne. Ubrzo sam ustanovio da za susjednim stolom sjede jedan Rumunj i jedan Spanjolac, obojca iz Nizozemske, koji su ovdje poslom, poput mene. Kupuju i prodaju meso u Srbiji i u Rusiji. Malo razgovora, dvije tri zdravice, na svim jezicima prisutnih, razmjena vizit karti. U sobu sam se vratio iza 1 po ponoci i blazeno odspavao, zahvaljujuci i dvijema casicama sljivovice koje su pale na kraju veceri.

Sutra ujutro tusiranje da se otjera mamurluk, dobar dorucak sa srpskim specijalitetima i pravac novi ured koji je osnovala moja firma da bi dobila posao u ovom dijelu Balkana. 8 inzinjera i inzinjerki, jedna vrlo dopadljiva. Vecini od njih je ovo prvo radno iskustvo i odmah se vidi, ali to je i dosta normalno; kada izadjes s fakulteta znas sve, ali u stvari nemas pojma o nicemu, dok ne steknes malo prakse. To nije problem, ako covjek ima volje brzo se prebrodi pocetna nedomica i nesnalazenje. Ono sto me zapanjuje jeste to sto mi se cine lagano depresivni, kao da su bez entuzijazma za zanimanje u koje su tek zakrocili, za profesiju koja im treba obezbijediti hleb kruha u buducnosti, a i u sadasnjosti. Nadam se da je moja prva impresija pogresna i da ce me svojim radom opovrgnuti. Znam i da 400 eura mjesecno nije puno, ali je jos gore biti nezaposlen.

I tako 4 dana u uredu, nastojeci objasniti posao koji treba obaviti, ocekujuci suradnji koja se ni od kuda ne pokazuje. Na kraju svakog dane se osjecam iscrpljen, pogotovo zbog toga sto moram govoriti 3 jezika, a to mi zahtjeva pretjeranu koncentraciju i povremeno osjecam da ce mi se mozak rasprsnuti. Poslije posla, zavrsava se u 5 popodne, kratki odmor u hotelu. Malo vrtim televizijske kanale, prvi je talijanski, drugi hrvatski, a tek daleko poslije nilazim na neki srpski, od onih komercijalnih ili sa stranim dokumentarnim serijama. Prelistao sam malo i novine. Nisu puno bolje od talijanskih; glavna tema je trash, lopovluk, korucija, sitni i krupni skandali.

Jedno vecer sam na veceri kod Slobodana, kolege s kojim sam u kontaktu preko 30 godina, ali smo se u medjuvremenu samo jednom vidjeli, kod mene u Milanu, prije tocno 20 ljeta. Stol prepun hrane, a ni pica nije nedostajalo. Vecer iza posjet necaku od supruge koji zivi u okolici Beograda. Izvode me, on i zena mu, u jedan restoran, Venecija – u moju talijansku cast. Mjesto je potpuno prazno i mi smo jedini gosti, ali se jede dobro, a i drustvo je ugodno. Uzeo sam Karadzordjevu – kao da su crncu odfikarili onu stvar pa stavili na tanjur. Dobro, ali ogromno i meni za veceru previse; zelim spavati bez da mi se stomak buni.

I tako sam proveo mojih prvih 5 dana u Beogradu. U perspektivi ih je i puno drugih; trebao bih tamo ici svakih dvadesetak dana. Nadam se da cu imati prilike malo razgledati i grad koji slabo poznajem, iako je ovo bio treci posjet.

21.11.2012.

2 tjedna u Namibiji

Prosle godine u Juznoj Africi i sada u Namibiji. Svidja mi se taj dio svijeta iz nekog razloga koji mi je tesko izraziti rijecima. Pokusat cu ovako (mozda ce netko shvatiti sto mislim reci): osjecam dobra zracenja u tom dijelu naseg planeta. U prijevodu, jednostavno se tamo dobro osjecam, iako je ovaj puta bilo i malo negativnih osjecajcica zahvaljujuci mojim suptnicima, ali o tome malo kasnije, ako uopce budem imao volje da o tome nesto napisem i ostavim trag (mozda je bolje zaboraviti).

 

Ovaj puta smo se odlucili za opciju fly & drive, to jeste poluorganizirano putovanje. Sami smo kupili karte za avion (iz Frankfurta za Widhoek), a agencija nam je stavila na raspolaganje iznajmljeni auto i rezervirala nam prenocista. Samo na dva mjesta smo spavali po dvije noci, a u 14 dana smo napravili preko 4.000 kilometara. Pocetni plan je bio da idemo sami, supruga i ja, ali su se u zadnjem trenutku uvalili prijatelji. Bilo mi je s jedne strane drago jer odvoziti sam cijelu turu nije bas lako, a uz to smo i dosta ustedjeli jer su se auto i neki drugi troskovi djelili na cetvoro umjesto na dvoje. S druge strane sam osjecao da bi me ta novcana usteda mogla kostati na drugi nacin i na kraju je tako i bilo.

Nasa suputnica nije neki zagrizeni putnik. Njoj je samo bio interes da se dodje u slijedeci smjestaj i da se tamo uvali u bazen, sa svojom debelom knjigom. Vec cinjenica da neko sa sobom na takvo putovanje nosi obimnu knjigu govori o tome da ga ono sto se ima za vidjeti ne zanima pretjerano. I tako su poceli problemi; moja supruga je sizila na takvo ponasanje, ja sam sutio da ne bih izazvo svadju, a i njen zarucnik (mislim na suputnicu) nije imao pravo glasa. Sve to je unijelo trenje i nezadovoljstvo, pa je putovanje ispalo manje ugodno i odmarajuce od onoga kako je moglo i trebalo biti. Sto se moze.

Dakle puno prevezenih kilometara, u prosjeku oko 300 na dan: izmedju 3 i 5 sati voznje, ovisno o cesti. A ceste su djelomicno asfaltirane, ali veci dio je onih makadamskih, ali jako dobrih: vozi se i po 100 na sat bez ikakvih problema. Bijela cesta se puno bolje uklapa u krajolik nego crni asfalt. I tako su kilometri promicali, pejzazi se cesto mijenjali. Pustinja, savana, kras, pa onda svako toliko neka planina koja strsi iz ravnicarskog terena. A bez da ste usli u neki nacijonalni park mozete vidjeti zivotinje u potpunoj slobodi, neposredno uz cestu. Zirafe, zebre, antilope, pa cak i slonove. Nisam moga da ne uslikam cestovni znak koji upozorava na slonove koi prelaze cestu. Naravno da smo posjetili i razna mjesta namjenjena upravo za safari. Najvaznije je nacionalni park Etosha, medju 4-5 najpoznatijih mjesta tog tipa na svijetu.

Bogatstvo Namibije su i njene etnicke skupine; Busmani, Herero, Himba, Bantu i mnogo drugih. Razlicita lica, boja koze, obicaji, kultura i tradicija, nacin zivota. Posjetili smo nekoliko domorodackih sela gdje ljudi zive kao prije stotine godina, polugoli, u kolibama od slame ili blata. I tamo doista zive, nisu tu samo da bi bili atrakcija za turiste. Da ne zaboravim i bijelce, pretezno Njemackog podrijetla, ali ima dosta i Afrikanera. Oni zive u gradovima koji podsjecaju arhitekturom na neka Njemacka mjesta, jer su Njemacki kolonizatori gradili po njihovim uzancama.

Pustinja Kalahari Duna 45 Slonovi na putu Svijet iz druge perspektive Bazen
30.05.2012.

Korida

Krajem osamedesetih godina bio sam na jednom sindikalnom putovanju u Spanjolskoj. Mnogi od vas ne znaju kako su izgledali ti izleti koje je organizirao sindikat: gradski autobus za putovanje od par tisuca kilometara, polubjedni smjestaj, ali sve prilicno jeftino, prihvatljivo za radnicku klasu, koja je na taj nacin dobivala osjecaj uzdizanja u vise klasne slojeve. Sve je trajalo oko 7 dana, a jedan od njih smo proveli i u Barceloni i vidi vraga, bas taj dan je na programu bila jedna korida, a ja normalno nisam mogao odoljeti da je ne vidim. I danas se prilicno dobro sjecam predstave koja je bila prilicno uzbudljiva. Navijao sam za bikove i jedan od njih je zakacio rogovima torera i raskrvario ga. Nakon toga nisam navijao vise ni za koga. Sve skupa mi je ostavilo dubok utisak, ali nisam imao tocno odredjen stav prema borbi sa bikovima; ni za, ni protiv.

Pocetkom ovog mjeseca sam se opet obreo u Spanjolskoj, da budem precizniji u Valenciji. Vrlo ugodan boravak u iznenadjujuce lijepom i interesantnom gradu. Zanimljivo je da sam i ovoga puta potrefio na koridu. Subota popodne, oko 6 i pol. Cijene mjesta na tribinama ovise o tome da li je pozicija na suncu ili je u sjeni; ova zadnja kosta vise. Ostao sam iznenadjen cinjenicom da sam karte uspio kupiti neposredno pred pocetak borbi. Kako nema puno mjesta u Spanjolskoj gdje se odrzavaju borbe s bikovima, u nekim gradovima su zabranjene, ocekivao bih da je sve puno unaprijed rasprdano i da je tesko nabaviti ulaznicu. Suprotnost koju sam nasa vjerovatno znaci da popularnost ove tradicije s vremenom opada i da je sve vise ljudi protivno ovoj krvavoj borbi izmedju covjeka i zivotinje.

Na rasporedu je bilo sest borbi, znaci na kraju je svoju kozu u areni ostavilo 6 bikova. U biti ne postoji nacin da bik prezivi: cak i da pobjedi u borbi, na kraju bi bio ubijen. Kako je bik ipak malo prejak u odnosu na covjeka, prvo ga dva puta raskrvare ubodom koplja u ledja, sto se obavlja sa konja. Zatim mu u vrat zabodu i 4 mala koplja od kojih jos dodatno iskrvari i tako pocne gubiti snagu. U svemu tome je najvaznije da se bik brzo umara i kako je povrijedjen u vrat, ne uspijeva vise drzati glavu dovoljno visoko, a i pogled mu je zamucen. U takvim okolnostima predstavlja puno manju opasnost za matadora, koji mu se suprostavlja sa crvenim plastom, izvodeci razne figure. U jednoj dobroj borbi sve to izgleda kao neka vrsta ritualnog plesa i gotovo da je i prihvatljivo jer ima neku vrstu umjetnickog i estetskog odraza. Ali kada torero nije na visini zadatka, sve postaje jako mucno za gledatelja. Na kraju borbe matador zabija u vrat bika ritualni mac. Taj mac bi trebao dosegnuti srce i uciniti da bik brzo iskrvari i ugine bez puno mucenja.

Ali se to ne dogodi uvijek. Da bi mu zabio mac u vrat, matador mora prakticno stati ispred njegovih rogova i odmah se vidi da nemaju svi dovoljno hrabrosti za taj izazov. U prvoj borbi, prvi pokusaj je zavrsi tako da se mac odbio od bika; ocito je pogodio kraljeznicu. Tek u cetvrtom pokusaju je bik ubijen, a torero je bio dobro izvizdan od publike. Izasao je van pognute glave i posramljen, dok su bika lancima zakacili za rogove i izvukli ga iz arene tegleci ga sa dva konja. Iza njega je ostao dugacki krvavi trag, koji su nakon toga ocistili i prekrili s pijeskom s kojim je poplocena sama arena.

Zakljucak: ovo je druga korida kojoj sam prisustvuvao, a mislim da ce bit i zadnja. U svakom slucaju, ako vam se ukaze prilika, iskoristite je: dozivljaj je puno drukciji i intenzivniji nego onaj kada gledate koridu na televiziji.

14.03.2012.

Otok Mafia

Kada sam poznanicima i kolegama u uredu rekao da idem na otok Mafia, dobar dio njih me je pitao: ides na Siciliju? Ha, ha, italijani se odmah prepoznaju i asociraju. Ali ovaj puta su pogrijesili; radi se o malom otoku, otprilike 60 puta 30 kilometara, u Indijskom oceanu koji pripada Tanzaniji. Jos uvijek turisticki malo poznat i posjecen. Vecina turista odabire ovo odrediste zbog diving-a, odnosno dubinskog ronjenja, jer je dno vrlo bogato koraljima i ribom. Ja ne spadam u ovu grupu, pa je razlog kako sam zavrsio ovdje malo opsirniji. Jedan prijatelj iz Zenice mi je pocetkom januara, odmah iza Nove godine, poslao jedan PPS koji opisuje ljepote Sokotre, otoka koji pripada Jemenu i ima vrlo bogatu i posebnu vegetaciju. Kako je ovaj period, kraj zime, moj omiljeni za putovanja, odmah sam usvojio ovo mjesto kao buducu destinaciju. Ali su se stvari zakomplicirale jer Jemen nije bas potpuno sigurno mjesto i avionske veze su izuzetno rijetke, a Italija je medju zemljama koje su ih obustavli. Kako sam s mislima vec bio u zoni, slijedece moguce mjesto je bio Oman, malo sjevernije od Jemena. Tamo postoje dvije glavne destinacije na moru, ali ni jedna me nije previse inspirirala.

Na kraju sam otkrio Mafiu, mjesto za koje prije nisam bio niti cuo. Jedan tip, kojeg u kontaktima na Facebook-u ima jedan moj prijatelj, je stavio slike sa ovog otoka i odusevljeno opisao svoj boravak. Uspio sam se uvaliti medju njegove kontakte i nakon sto smo se culi preko telefona, odluka je pala. Odrediste je otok Mafia, resort Butiama Beach. Samo 7 bungalowa, utonuo u palme, sa lijepom pjescanom plazom. Odmah se ispostavilo da ce put biti dug i naporan, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o sedmodnevnom odmoru. Iz Italije nema direktnog leta za Dar Es Salam, glavni grad Tanzanije, pa sam odabrao let sa Egypt Air, s presjedanjem u Kairu. Nakon dolaska u tanzanijsku prijestolnicu, cekao sam vise od 3 sata da bih se prebacio na otok sa malim, elisnim jednomotorcem koji prevozi samo 12 putnika. I tako sam se nakon malo manje od 24 sata puta obreo na Mafii.

Puno njih na mom mjestu bi upotrijebilo izraz Raj zemaljski. Ja jednostavno nemam obicaj koristiti tako jake pridjeve, ali nismo daleko od pojma. Mala kucica u tradicijonalnom stilu, sa nadkrovom pokrivenim palminim liscem, sa verandom na kojoj se izmedju ostaloga nalazi i mreza za spavanje. Pogled direktno na more, oprostite ocean, koji je na udaljenosti manjoj od pedeset metara. Dokle seze pogled palme i egzoticne biljke koje ispunjavaju zrak i nozdrve jakim i ugodnim tropskim mirisom. Provesti ovdje sedmicu dana znaci dobro se odmoriti i napuniti akumulatore do vrha. Glava je prazna, bez misli, gotovo stanje nirvane sto ubrzani ritam zivota vise ne dozvoljava.

Na zalost, jedna stvar nije isla kako je planirano. Na sajtu Butiama Beach govore o morskom psu kitu, na engleski whale shark, koji se moze ne samo vidjete, nego se s njim moze i plivati i igrati u neposrednoj blizini resorta. Radi se o morskom bicu koje je dugacko preko 10 metara, pa mozete zamisliti koji je to dozivljaj biti u njegovoj neposrednoj blizini i dotaknuti ga. Normalno se nalazi u toj zoni od 11. do kraja 3. mjeseca. Na zalost, ove godine je zadnji puta bio vidjen na samom pocetku veljace i tu sam ostao kratkih rukava, ali mi je ostao dobar razlog da se jednog dana vratim na isto mjesto.

Bungalow na otoku Mafia, Butiama Beach Zalazak sunca Sand bank Tezak je zivot Selo Kilingdoni je najvece na otoku Mafia
12.12.2011.

Kako zaraditi na internetu

U mom prvom postu sam istaknuo da sam uspio doci do dobre love, pa vam danas zelim reci kako. Malo da se pohvalim, a mozda i da dam kakvu ideju nekome od vas tko trazi izvore dodatne zarade. U vezi sa hvalom, dosao mi je u glavu onaj vic kada je Mujo zavrsio na pustom otoku sa Klaudijom Sifer. Imali su puno hrane i kako nisu imali sta drugo da rade, glavna zanimacija je bio seks, ali je Mujo uvijek nekako bio tuzan. Pita ga Klaudija zasto je tuzan, sta mu fali, ima za jesti i piti, tuca poznatu zensku. Kaze joj Mujo: fali mi Haso, da mu se pohvalim.

Ajmo natrag na temu. Ako se dobro sjecam povezao sam se na Internet 1997. Sta ce musko, nego prvo da pogleda mjesta sa slikama za odrasle. Gledam i vidim puno benera koji pozivaju da se upise u razne sajtove tog tipa. Produbim malo tematiku i shvatim da sajtovi na placanje placaju webmastere da im dovode posjetioce. I tako ja otvorim prvi sajt za odrasle, pokradem malo slika, slozim malo teksta, nadjem par sponzora i stavim njihove benere. Da bi netko klikao na bener mora netko prije doci u posjet. Pa se tako dam i u proucavanje xafsing strategije, plasmana u pretrazivacima i krenem u promociju sajta. Sve to u ne u ne vise od mjesec dana. U to vrijeme je bilo puno sponzora koji su placali po kliku, pa je covjek mogao i varati, sam klikajuci na banere, ali su to bile sitne pare. Prodju 3 mjeseca i evo prvog ceka na nekih 30 dolara. Ja sretan ko malo dijete. To me stimulira na daljnji rad. Nakon 9 mjeseci rada uspijem doci do mjesecne zarade od 2500 dolara, vise nego sto je bila moja placa u to vijeme.

I tako sam poceo. Nakon toga je zarada isla gore, dole, ovisno o mjesecu, ali se ta vrsta sajtova toliko namnozila da sam shvatio da ce sve to imati svoj kraj. Samo da naglasim da i danas imam par adult sajtova, ali ne nosi gotovo nista. U potrazi za zamjenom za ovaj tip zarade, prvo sam probao Googleov AdSense. Stavis mali kod koji pokazuje reklame za druge sajtove i svaki puta kad netko klikne zaradis koji cent. I danas to koristim vise iz navike, ali je zarada slaba. Najvise sto sam uspio napraviti je oko 300 dolara u mjesec dana, ali je prosjek znatno manji.

Negdje oko 2004. mi je sjekira upala u med. Trazeci sto bi se jos moglo reklamirati i prodavati naletim na casino online. Upisem se kod jednog sponzora, postavim stranice sa pozivom na igranje i reklamiram na sve moguce strane, da bih se sto bolje plasirao na Google-u. U medjuvremenu sam naucio da su daleko najbolji posjetioci oni koji traze ono sto prodajes preko trazilica. Kada dodju gotovo si siguran da ce se prodati ono sto nudis. Ali treba se plasirati na prvu stranicu sa rezultatima pretrage. Kada sam poceo sa casinom konkurencija jos nije bila tako jaka, a i sistemi plasmana su bili puno jednostavniji i lakse shvatljivi.

Rezultat svega, lova do krova. Sponzori daju odredjeni postotak koji se krece od 25 do 40 posto od onoga sto igraci izgube, a cesto se gubi doista puno. Imam jednog igraca iz Kanade koji igra vec preko 4 godine i u to vrijeme je izgubio preko 200 hiljada dolara. Za nevjerovati, ali je istina. Ne pozivam vas na igranje, ali ako hocete pogledati jedan od mojih casino sajtova, imam ih puno, kliknite na link i vidite kako to izgleda. Nista posebno, malo poznavanja HTML jezika i malo maste u pisanju teksta. Daleko najveci rad se krije na plasmanu u trazilicama, ali ako se uspije onda je svaki utroseni sat jako, jako dobro placen.

Ali se nisam zaustavio na tome. Sve stvari imaju svoje slavne momente i svoj pad, pa uvijek nastojim pronaci nesto novo, razlicito, investirati moje vrijeme u razne aktivnosti, pa ako jedna sepa, nadati se da ce druga ici bolje. Tako sam nasao jos jedan pristojan izvor zarade, ne bas kao casino, ali o tome u slijedecem postu; ovaj postaje predugacak, a nitko ne voli puno citati, a niti ja puno pisati.

01.09.2011.

Godisnji odmor 2011.

U Italiji 15. avgusta je Feragosto, drzavni praznik i u to vrijeme tradicijonalno gotovo sve firme zatvaraju vrata bar na tjedan dana, a zaposleni krecu na godisnje odmore. U praksi to znaci da ti poslodavac moze odrediti kada ides na ferije, sve uz pristanak sindikata koji su vrlo jaki. Vec par godina nisam bio u Hrvatskoj gdje imam dosta prijatelja i nesto malo i rodbine, pa kako svi navajulju da dodjem, tako je bilo odluceno, uz blagoslov moje Fate (ne znam zasto se ljuti kad je tako zovem): idemo dva tjedna na Jadran, koji se talasa (i tamo se odmara radnicka klasa, a bogami se moze pronaci i pokoji bogatas kako cemo to vidjeti i nastavku teksta).

Prva sedmica u Rijeci koju dosta dobro poznajem jer sa tamo cesto boravio kod strica, Ovaj puta sam bio ugoscen kod njegovog sina, to jeste mog bratica. Zivi u jednom neboderu sa kojega puca predivan pogled na Kvarneski zaljev. Po noci je bio i pun mjesec i njegov odsjaj u moru je doista izgledao magicno, k’o iz price sta bi kod nas rekli. Pretezno smo vrijeme provodili na moru, predgradju Rijeke koje se zove Zurkovo. Na samo 15 minuta od centra grada se mogu naci prekrasne sljuncane plaze, cisto more, a na pojedinim mjestima ima i dobrog hlada; za mene provesti vise od sat vremena na suncu je neizdrzivo. Nakon kupanja u kakav dobar restoran ili piceriju – po meni pizza nije nista losija nego u Milanu. Sve u znaku opustenosti i razonode, s jednim neugodnim dogadjajem. Vracamo se jedan dan sa plaze (vidi vraga, bio je 13., subota) i vec iz daleka vidim da je staklo od suvozaca na mom starom Aksentu razbijeno. Vjerovatno je tip vidio talijansku registraciju i mislio da sam se zaustavio na kupanje i da je auto bar pun kofera, ali unutra nije bilo nista. Sva sreca uspio sam naci dobrog autostaklara koji mi je brzo i po povoljnoj cijeni stavio novo staklo.

Tako sam sa autom mogao produziti prema Dalmaciji, koja je bila na rasporedu u drugoj polovini ferija. Kako je prvih 7 dana proteklo u cistom odmoru, odlucili smo da ovaj dio posvetimo i razgledanju raznih mjesta, pa smo se tako prvo zaustavili u Zadru. Lijepi grad, ali ono sto mi se najvise svidjelo je par dobrih sisa koje sam vidio u samom centru. Jedna manekenka, vrlo, vrlo oskudno obucena, sa golim grudima (sigurno dobra cetvorka i uz to jos i cvrsta, s visokim vibracijama) je pozirala dvojici fotografa ispred povijesnih znamenitosti Zadra. Mozete misliti kolika se gomila, pretezno muska, skupila da bi vidjela to cudo. Nastavili smo za Split gdje smo se zadrzali 3 dana obilazaci znamenitosti grada i kupajuci se na Bacvicama.

Nakon toga je red bio na Trogiru, najljepsem gradu na Jadranu poslije Dubrovnika (ispustio sam Veneciju jer je ona na drugoj strani). Bas tih dana je bio u gradu i Barny Eccleston, neprikosnoveni sef i vlasnik formule 1, sa svojom jahtom od jedno 50, 60 metara. Grad je bio prepun turista, a uvecer smo muku mucili da bi nasli mjesto u bilo kakvom restoranu. Zadnje prenociste je bilo u Primostenu, malom biseru koji na zalost pomalo gubi svoj sjaj. U staroj jezgri grada gotovo se na prste jedne ruke mogu izbrojiti stare gradjevini, pokriven sa kamenim plocama. Gotovo sve su novogradnje i mnoge od njih su doista ruzne i nemaju veze sa tradicijonalnom arhitekturom u primorju.

Pred kraj godisnjega je bilo dobro zapeklo, a kada sam se vratio u Milano – pakao. 35 – 37 stupnjeva, sa visokom vlagom, sto je najgora karakteristika inace dobre milanske klime. Evo jutros je konacno palo malo kise i osvjezilo je.

14.07.2011.

Juzna Afrika

Prosli mjesec sam proveo petnaestak dana u Juznoj Africi. Supruga i ja, bracni par iz mjesta gdje zivimo i jedan stariji gospodin od sedamdesetak godina cinili smo grupu. Krenuli smo iz Milana sa etijopskom avio kompanijom sa presjedanjem u Addis Abebi, glavnom gradu Etijopije, i nas konacni cilj je bio Johannesburg. Na aerodromu smo uzeli auto u najam i proslijedili prema sjeveru prosavsi panoramsku cestu, posjetili nacionalni park Kruger gdje smo ostali 4 dana na foto safariju. Obozavam safari i to su mi bili najljepse provedeni dani na ovom putovanju, ali imam primjedbe.

Kruger je ogroman, oko 300 km u duzinu i 50 km u sirinu. U njegovom sklopu ima nekih 10 kampova gdje se moze odsjesti i svi su povezani sa odlicnim asfaltnim cestama. Pretezni dio parka je prekriven sa bush-om; ne radi se o bivsem americkom predjsjedniku, nego o niskom grmlju, slicno onome u slovenskom krasu, ako ste nekad bili u dijelu Slovenije prem talijanskoj granici. Kampovi su odlicno opskrbljeni sa svim potrepstinama za turiste i svi bungalovi imaju air condition. Zvuci odlicno, ali je za moj ukus sve skupa malo precivilizirano, previse turisticki. Nalazis se u prirodi u pokusaju da se stopis s njom, a gdje god se maknes tragovi civilizacije. Sve skupa mi je to nekako bilo u konfliktu. Prije 4 godine sam bio na safariju u Keniji i da budem iskren puno mi se vise svidio, ne toliko zbog vidjenih zivotinja, nego kao ambijent. Sve je puno spartanskije, ceste su neasfaltirane, u kampovima nas nikada nije bilo vise od 20-30 osoba, dok u Krugeru svaki kamp ugoscava par stotina posjetilaca.

Kako nam je bilo relativno usput skocili smo i u obliznji Mozambik, preciznije u glavni grad Maputo, a zatim se vratili u Juznu Afriku preko Swazilanda. Mozambik je puno africkija zemlja u odnosu na Juznu Afriku; puno siromastva i prljavstine na sve strane. Na moje iznenadjenje, Swaziland je jako cist i ima puno evropskih elemenata u arhitekturi i organizaciji gradova. Oni su jedina preostala kraljevina u Africi i zanimljivo je da njihov kralj, prilicno mlad oko 40 godina, ima 12 zena. Zvuci impresivno, ali se ne moze mjeriti sa prethodnim kraljem, njegovim ocem, koji je imao preko 100 zena. Ili je stari kralj bio vise musko ili je imao puno vise novaca, jer treba ih sve izdrzavati, a svi znate kako to izgleda i koliko kosta kada zena krene u shoping.

Zavrsni dio putovanja nas je odveo na jug zemlje, u Cape Town i okolicu. Lijepi grad s puno interesantnih mjesta i impozantnom rivijerom. Koristeci turisticki gradski i prigradski autobus uspijeli smo vidjeti sva interesantna mjesta, ukljucujuci i famoznu planinu Stol, visoku preko 1000 m, koja se nalazi na samo par kilometara vand grada. Buduci je sada tamo zima, vrijeme je bilo relativno hladno i dosta kisovito tako da smo tek u trecem pokusaju uspjeli otici sa zicarom na planinu, jer je u prethodna dva pokusaja bila u oblacima.

U jednom od predgradja na moru sam u jednom trenutku vidio jednog covjek od svoji 65 godina sa kapom Hajduka. Obratio sam mu se na hrvatski i pitao ga da li navija za Hajduk? Odgovorio mi je na engleski, ali nisam dobro razumio sto je rekao. Ponovio sam mu pitanje na engleskom i nakon malo napora sa obje strane konacno sam otkrio da je tip dalmatinac i da je pobjegao iz komunisticke Jugosavije ’59. godine, sa roditeljima. Prepricao nam je ukratko svoju povjest i rekao kako se nekada, za vrijeme aparthejda puno bolje zivjelo: "U 9 sati navecer vise nisi mogao vidjeti crnca na cesti i mogao si se slobodno setati, a ove resetke koje vidite po svim kucama i ducanima nisu postojale. Danas ovdje vise nema slobode za nas bjelce; gdje god ides si u strahu da ce te neki crnjo zaskociti." Na doredjeni nacin uspijevam shvatiti njegovo razmisljanje, ali zaboravlja na potpuno pomanjkanje slobode crnaca za vrijeme aparthejda. Kako bi nas narod rekao: zanjes ono sto si posijao.

Doista, ako idete tamo budite oprezni i informirajte se prije nego sto idete u odredjene djelove grada, pogotovo po noci. Neki od hotela u kojima smo odsjedali su bili ogradjeni sa elektricnom ogradom, da covjek ne povjeruje.

 

24.03.2011.

Svijet oko nas

Kada sam bio mali dosla mi je pod ruku djecija enciklopedija "Svijet oko nas" i jos i danas se sjecam da sam provodio sate i sate prelistavajuci je i mastajuci o dalekim zemljama opisanima u njoj. Evo to je kratko objasnjenje odakle naslov ovog bloga, otvorenoga na prvi dan proljeca. Lijepi i suncani dan i malo nostalgije za domovinom su ucinili svoje, da otvorim ovaj blog osjecajuci da bi me to moglo pribliziti mojim korijenima i mojoj domovini. Kada su poceli ruzni dogadjaji na Balkanu jednostavno sam skupio dvije stvari koje sam posjedovao i krenuo u svijet, lutajuci gotovo godinu dana po Evropi u potrazi za mjestom gdje se moze mirno i pristojno zivjeti. Na kraju sam se skrasio u Italiji, blizu Milana gdje i dan danas zivim. Ne da mi se Italija svidjela vise od Njemacke ili Francuske, ali sam tamo nasao podrsku od jednih poznanika iz Sarajeva kojima nije bilo krivo da u susjedstvu imaju zemljaka.
 
Prvo je trebalo nauciti jezik – na talijanskome nisam znao ni beknuti - tako da sam u pocetku pokusavao komunicirati na engleskom, ali naci talijana koji govori engleski, ili bilo koji drugi strani jezik, nije jednostavno. U pocetku sam radio sto god bi se ponudilo; trebalo je platiti sobu u najmu, a bogami i pojesti nesto. Moram reci da sam bio prilicno sretne ruke jer sam nakon svih peripetija u roku od 2-3 godine uspio srediti svoj status i dobiti posao u struci, inace sam inzinjer, sa relativno pristojnom placom. Neko od vas bi me mozda upitao: pa kako se zivi u Italiji? Prije svega ono sto im moram priznati je da se odlicno jede, pa tako nije slucaj da sam zadnjih desetak godina dobijo 10 kila, u prosjeku jednu svake godine. Iako se uz svu tu dobru trpezu jelu pridodaje preveliko znacenje. Ako pitate nekog talijana da li je bio na nasoj obali reci ce vam da jeste i spomenuti ce vam obavezno kako je jeo odlicne skampe, ili nesto slicno, u Porecu ili nekom drugom mjestu.
 
Ekonomski se zivi relativno pristojno, to jeste nitko nije gladan i zedan, ali place nisu nesto posebno velike i odgovaraju talijanskoj produktivnost; nitko se bas ne ubija od posla. Ja dizem nekih 2000 eura mjesecno i kada platim kredit za stan, podmirim razne racune i kupim hranu i odjecu, nije bas da puno ostane. U stvari ne ostane nista, a uzmite u obzir da sam ja ipak neki inzinjercic. Problem je da samo ja radim jer zene ne uspijeva naci posao. Na kraju ispadne da se i ovdje zivotari kao i kod nas, ali sa odredjenih aspekata malo mirnije. Ne druzim se puno sa rajom s nasih strana. Ima ih od svagdje, pretezno iz Hrvatske, ali i dosta nas bosnjaka, nesto Srba, a poznajem cak i dva Slovenca. Kao sto sam rekao, ne pohadjam se jako s njima jer je puno njih postalo (pretopstavljam da nisu bili takvi prije) bahato; zaradili su 2 eura i misle da su svijet na taj nacin stavili u dzep.
 
Ovaj blog mislim posvetiti mojim putovanjima. U zadnjih par godina sam naime uspio pronaci nacin za dodatnu zaradu, jako dobru. Kako me ne zanima puno skupa odjeca, novi, sportski auto i druge materijalne stvari (nemam cak ni mobitel), uzivam potrositi novac na putovanja. Na taj nacin realiziram moja djecija mastanja, a uz to osjecam da me svako putovanje obogacuje kao covjeka. Uvijek se nesto zanimljivo vidi i nauci, a ako odete u neku od zaostalijih zemalja, vidite i iskonski nacin zivota, jako daleko od nase zapadne civilizacije, puno siromastva i patnje pa vam koji puta nije jasno kako netko moze stvarati svjetski problem zato sto je ostao bez kredita na mobiteli pa ne moze poslati SMS da potvrdi svoje prisustvo na nedjeljnoj utakmici.
 
Isprika svima zbog mog vjerovatno ne uvijek korektnog jezika (zivjeti u inozemstvu preko 15 godina ostavlja tragove) i nedostaka akcenata na slovima; na talijanskoj tastaturi ne postoje. Mogao bih to nekako i sreditim, ali kako koristim kompjuter u uredu (nemojte nikome reci, ali to svi rade u Italiji) nebi bilo bas zgodno.
 

<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Bez veze

Popis postova

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
20639

Powered by Blogger.ba